KAD SE UMOR PRETVORI U SMISAO
- o granici, putu i snazi zajednice u danima kada je najteže, a najvažnije ostati čovjek

Postoje dani kada se umor ne vidi samo na licima ljudi, nego u hodu, u pogledu, u tišini vozila koji stoje u kolonama. Dani kada granica ne dijeli samo države, nego mjeri strpljenje, izdržljivost i unutarnju snagu čovjeka. Ovih dana to se jasno osjeti. Putnici dolaze iz dijaspore, kilometri su iza njih, a ispred čekanje. Dug put, hladnoća, gužva, misli koje lutaju prema kući, prema onima koji čekaju s druge strane. Umor tada prestaje biti teret i postaje ogledalo onoga što nosimo u sebi. Nije isti umor kada se ide bez cilja i onaj kada se zna zašto se stoji, čeka i ide dalje. U tom prijelazu između iscrpljenosti i smisla čovjek najjasnije vidi vrijednost puta kojim hodi. I baš tu, na granici snage i strpljenja, rađa se dublje razumijevanje onoga što gradimo, izvana i iznutra.

Umor je stvaran. I fizički i duhovni. Ali upravo tu, na tom mjestu gdje bi čovjek najradije odustao, događa se nešto važno: umor počinje postavljati pitanja. Zašto idem? Kome idem? Šta nosim sa sobom, osim kofera? I tu se umor, ako mu se da prostor, može pretvoriti u smisao. Tu se put više ne mjeri kilometrima, nego namjerom. U tom umoru čovjek prestaje žuriti i počinje razmišljati, prestaje se dokazivati i počinje se vraćati sebi. I baš tada putovanje prestaje biti samo kretanje tijela, a postaje susret sa sobom, sa svojim korijenom i s onim što je u životu doista važno.

Putnik na granici i graditelj na gradilištu dijele isto iskustvo, iako se možda nikada ne sretnu. Jedan putuje kilometrima, drugi mjesecima i godinama, ali obojica nose isti teret umora. I jedan i drugi su na granici, fizičkoj ili životnoj. Umor se osjeti u nogama, u mislima, u pitanjima koja se javljaju kad se stane na trenutak. Ali baš tada, kada se čovjek okrene i pogleda iza sebe, vidi da put nije bio uzaludan: putnik vidi da je bliže domu, a mi vidimo zidove koji su narasli, minaret koja se uzdiže, tragove truda koji su ostali. Taj pogled unazad daje snagu da se ide dalje, jer umor tada prestaje biti teret i postaje potvrda da se putuje ispravno.

Maljevac je ovih dana mjesto gdje se to vidi jasnije nego igdje. Granica koja usporava, ali i uči. Put koji ne ide brzo, ali ide sigurno. Ljudi prolaze, staju, čekaju. A iznad svega toga stoji gradilište Islamskog centra, odnosno džamije. Zidovi koji rastu polako, ali postojano. Projekat koji se ne gradi na brzinu, nego s mjerom, strpljenjem i vjerom da ono što je vrijedno traži vrijeme. Na tom mjestu umor dobiva drugo lice. Više nije samo teret, nego znak da se ide pravim putem. Kao što putnik zna da je blizu kada se najviše umori, tako i zajednica osjeti da se približava cilju kada napor postane dio svakodnevice. Granica tada prestaje biti prepreka i postaje učitelj strpljenja, a svaki zastoj potvrda da se ne ide uzalud.

I dok putnici čekaju, radnici čekaju bolje vrijeme, volonteri čekaju novu smjenu, vakifi čekaju priliku da daju još jedan doprinos – svi su na istom ispitu. Ne ispitu brzine, nego ustrajnosti. Jer ništa ovdje nije slučajno. Ni gužve, ni umor, ni čekanja. Sve su to stanice na putu koje oblikuju čovjeka. Umor ovdje razdvaja one koji samo prolaze od onih koji ostaju vjerni putu. Na granici se vidi koliko je čovjek spreman čekati bez ogorčenosti i raditi bez buke. Svako čekanje postaje ogledalo namjere: zašto smo krenuli i jesmo li spremni izdržati do kraja. U tom sporom ritmu rađa se unutarnja snaga koju brzi putevi nikada ne daju. I zato Maljevac ne žuri – on odgaja. Ovdje se ne gradi samo objekt, nego čovjek koji zna ostati postojan dok sve ide sporije nego što bi želio.

Svijet danas ide brzo, ali rijetko ide duboko. Sve mora biti odmah, sada, na brzinu, bez zadržavanja. A granica u Maljevcu radi suprotno. Ona zaustavlja. Prisili čovjeka da se suoči sa sobom. Da vidi koliko mu je stalo. Da li samo želi proći ili želi nešto ostaviti iza sebe. U tom zaustavljanju mnogi prvi put osjete koliko su umorni, ali i koliko su živi. Granica tada prestaje biti samo mjesto prolaska i postaje mjesto pitanja, tihe provjere namjere i smisla. Jer ponekad nas upravo usporavanje nauči što nam je doista važno.

Zato se i naš projekt gradi upravo ovdje. Ne da bi impresionirao, nego da bi podsjećao. Da vrijedne stvari ne nastaju u žurbi. Da zajednica ne jača u komforu, nego u izazovu. Da se smisao ne pronalazi kada je sve lako, nego kada se ide dalje i kad je teško. Da bi svatko tko ovdje stane, makar na trenutak, mogao osjetiti da je dio nečega većeg od vlastitog puta. I da se upravo na ovakvim mjestima, na granici umora i nade, najjasnije vidi koliko vrijedi ono što se gradi strpljenjem.

Na granici umora i nade – gdje čekanje prestaje biti teret, a postaje pouka

Ovih dana susreti se nižu: razgovori s ljudima, posjete, sastanci, gradilište koje diše. Dolaze predstavnici institucija, dolaze ljudi dobre volje, dolaze oni koji žele razumjeti, ali i oni koji samo prolaze. I svatko od njih nosi svoj umor. Ali i priliku da taj umor ne ostane prazan. U tom umoru rađa se pitanje hoće li se on potrošiti ili pretvoriti u nešto smisleno. Maljevac tih dana podsjeća da susreti nisu slučajni i da svaki dolazak nosi mogućnost da se ostavi trag. Jer umor koji se podijeli, pretvara se u snagu koja povezuje.

Jer umor koji se nosi sam iscrpljuje. Umor koji se ugradi u nešto veće – dobija smisao. Kada putnik zastane i osjeti da nije samo prolaznik. Kada volonter shvati da njegov trud ostaje u zidu. Kada vakif zna da njegov doprinos nije brojka, nego trag. Tada umor prestaje biti teret i postaje svjedok. Taj umor tada dobiva lice i ime, pretvara se u iskustvo koje čovjeka mijenja iznutra. On više ne pritiska, nego podsjeća zašto se krenulo i kome se ide. U njemu se rađa tiha zahvalnost jer je čovjek bio dio nečega što ga nadilazi. Takav umor ne traži sažaljenje, nego mir. On ne slama, nego sazrijeva. I upravo u toj zrelosti umor postaje smisao koji ostaje i kada put završi.

Na kraju godine, kada se sve sabira, nije pitanje koliko smo prešli kilometara, nego koliko smo ostali ljudi. Koliko smo zadržali sabur. Koliko smo vjerovali procesu i kada nije bilo lako. Maljevac ovih dana to tiho uči sve koji kroz njega prolaze. Čovjek se ne mjeri po brzini kojom ide, nego po načinu na koji nosi teret. Po tome koliko ostaje pažljiv dok je umoran, koliko ostaje pravedan dok čeka i koliko ostaje smiren dok nema odgovore. Ostati čovjek znači ne izgubiti mjeru ni onda kada je teško, ni onda kada se čini da se sve usporilo. Znači znati stati bez gorčine i krenuti dalje bez oholosti. Znači ne zaboraviti lice onoga pored sebe, iako svatko nosi svoj teret. U takvim trenucima vidi se tko gradi, a tko samo prolazi. Jer prolazak ostavlja trag samo u sjećanju, dok građenje ostaje u vremenu. Ostati čovjek znači imati snage ne odustati od dobra ni kada se ne vidi odmah plod. Znači vjerovati da nijedan trud učinjen s iskrenim nijjetom ne propada. I upravo zato Maljevac nije samo mjesto prolaska, nego mjesto u kojem se čovjek podsjeti tko želi biti.

I zato, ako si umoran – nisi sam. Ako čekaš – nisi zaboravljen. Ako radiš i kada se ne vidi – tvoj trag ostaje. Jer kada se umor pretvori u smisao, tada čovjek više ne stoji u koloni bez cilja. Tada je na putu koji ima vrijednost. Tada i čekanje dobije lice nade, a korak, ma koliko spor, postaje siguran. Čovjek shvati da nije izgubljen u masi, nego smješten u priču koja ga nadilazi. U tom trenutku i granica prestaje biti prepreka, a postaje učionica. Umor se više ne nosi s gorčinom, nego s dostojanstvom. Jer znaš zašto čekaš i zbog čega ideš dalje. I znaš da iza tebe ostaje nešto opipljivo, stvarno i trajno. Tako se u tišini rađa snaga koja ne traži potvrdu, nego nastavlja hodati. A takav hod, makar spor, uvijek vodi naprijed.

Umor će proći, kolone će se razići, godina će se zatvoriti. Ono što ostaje jesu namjere koje smo nosili, strpljenje koje smo sačuvali i dobro koje smo ugradili u nešto veće od sebe. Ako iz ovog vremena izađemo tiši, skromniji i svjesniji zašto smo išli tim putem, tada umor nije bio uzaludan. Tada je imao smisao.

I baš tu, na granici, između odlaska i dolaska, između umora i nade, rađa se ono najvažnije: svijest da ništa od ovoga nije uzalud.