KAD SE ŠUTI, A SVE GOVORI

Innehu min Sulejmane ve innehu
Ono je od Sulejmana i ono glasi
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Postoje trenuci kada riječi postaju suvišne. Kada čovjek shvati da se istina ne mora uvijek izgovoriti glasno da bi bila prisutna, niti se poruka mora zapakirati u rečenice da bi bila snažna. U vremenu u kojem se govori previše, često olahko i bez mjere, šutnja postaje rijedak oblik govora. Ne ona šutnja iz straha, nego šutnja iz svijesti, iz sabura i iz odgovornosti pred Bogom i pred ljudima. Šutnja tada nije praznina, nego prostor u kojem se čovjek susreće sa samim sobom. U njoj se ogledaju namjera, iskrenost i granica vlastitog ega. Takva šutnja ne bježi od istine, nego je čuva dok ne dođe vrijeme da bude izrečena na pravi način i s pravom mjerom.

Allah, dž.š., u Kur’anu kaže: „I robovi Milostivog su oni koji smireno po Zemlji hodaju, a kada im se neznalice obrate, oni kažu: ‘Mir!’“ (El-Furkan, 63.). U ovom ajetu nema poziva na povlačenje, niti na slabost. Naprotiv, riječ je o snazi koja se ne razmeće, o dostojanstvu koje ne traži dokazivanje. To je hod čovjeka koji zna gdje stoji i kome pripada, pa ne osjeća potrebu da se u svakoj situaciji brani riječima. Takav stav ne znači odsustvo mišljenja, već njegovu zrelost. To je odluka da se ne reagira na svaku provokaciju, jer nisu sve bitke vrijedne odgovora. U toj šutnji čuva se mir srca i jasnoća namjere, a čovjek ostaje usmjeren na ono što je doista važno. Šutnja tada postaje ibadet, svjesni izbor da se ne povrijedi ni drugi, ni vlastita duša.

Poslanik Muhamed, a.s., je rekao: „Tko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti.“ Ova jednostavna rečenica postavlja jasnu mjeru: govor nije obvezan, ali odgovornost jeste. Šutnja tada postaje ibadet, čin samokontrole i unutarnje snage. U njoj nema praznine, ona je ispunjena sviješću, promišljanjem i dovom. U takvoj šutnji čovjek ne gubi glas, nego ga čuva. Ona postaje prostor u kojem se misao pročisti, a namjera ispita prije nego izađe pred ljude. Šutnja tada nije bijeg od odgovornosti, nego njeno preuzimanje na dubljoj razini, odnosno višem levelu. Jer nije svaka izgovorena riječ dokaz hrabrosti, ali je svaka prešućena loša riječ znak zrelosti i vjere.

U svakodnevnom životu često se susrećemo s iskušenjem da reagiramo odmah ‘na prvu’, da odgovorimo, da objasnimo, da se opravdamo. Međutim, nisu sve bitke vrijedne riječi, niti svaka situacija traži odgovor. Nekada je upravo neizgovoreno ono što ostavlja najdublji trag. Šutnja može biti granica, ali i most. Može smiriti sukob, ali i sačuvati čast. Može zaštititi srce od gorčine i jezik od onoga zbog čega bismo se kasnije kajali. Ponekad je šutnja način da se sačuva red u sebi kada ga oko nas nema. Ona daje prostoru da se strasti slegnu, a razum preuzme vodstvo. Dakle, umjesto emocije da upotrijebimo razum. U takvim trenucima čovjek ne gubi dostojanstvo, nego ga potvrđuje. Jer onaj tko zna kada ne govoriti, pokazuje da je naučio slušati, i sebe i druge.

Šutnja nije bijeg od istine, već njeno čuvanje. Ona ne znači odsustvo stava, nego njegovu zrelost. Vjernik ne šuti jer nema šta reći, nego jer zna kada je vrijeme za govor, a kada za sabur. U toj tišini čovjek čuje sebe, preispituje namjere i uči strpljenje. U njoj se oblikuje karakter. U takvoj šutnji čovjek se približava Bogu više nego u mnogim riječima. Ona postaje prostor u kojem se rađa iskrenost i u kojem se duša smiruje. Kada se naučimo šutjeti pred nepravdom bez mržnje i pred provokacijom bez oholosti, tada šutnja postaje znak snage, a ne slabosti. To je tišina u kojoj se gradi unutarnja postojanost i povjerenje da Allah vidi i zna sve.

U vremenu buke, vjernikova tišina može biti svjetionik. Ne zato što se povukao iz svijeta, nego zato što se ukorijenio u vjeri. Kada se šuti radi Boga, tada šutnja postaje govor koji dopire dalje od riječi. Govor koji podsjeća da snaga nije u nadglasavanju, nego u smirenosti, i da se ponekad najviše kaže upravo onda kada se ništa ne kaže. U takvoj šutnji rađa se jasnoća, a iz jasnoće dolazi ispravna riječ kada za nju dođe vrijeme. To je tišina koja odgaja dušu i disciplinira srce, da ne reagira iz nagona nego iz svijesti. Ona uči čovjeka da ne mora sudjelovati u svakoj raspravi da bi ostao uspravan. Jer onaj tko zna šutjeti radi istine, zna i govoriti kada je govor emanet.

Neka nam ova pouka bude podsjetnik da ne mjerimo vrijednost po količini izgovorenog, nego po težini namjere, nijjeta. Jer ima šutnji koje govore o vjeri više nego stotine rečenica, i ima tišina u kojima se odgaja srce. Zato učimo čuvati jezik kao emanet i srce kao mjesto susreta s Istinom. Ne moramo uvijek biti oni koji odgovaraju, ali trebamo biti oni koji svjesno biraju. Jer šutnja iz sabura gradi čovjeka iznutra, a takva snaga ostavlja trag i kada prođe vrijeme, i kada utihnu svi glasovi.

Allahu dragi, podari nam mudrost da znamo kada govoriti istinu, a kada šutjeti radi Tebe, i učini naša srca smirenima, a naše namjere čistima. Amin!