Kad ostaneš sam – gdje ti je vjera?

– vjera bez publike – pravo lice čovjeka, tišina koja razotkriva – srce bez svjedoka

Innehu min Sulejmane ve innehu
Ono je od Sulejmana i ono glasi
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Današnji čovjek rijetko ostaje sam sa sobom. Okružen je zvukovima, obvezama, ekranima i ljudima. Tišina mu postaje neugodna, a samoća teret. Kao da stalno treba nešto da ga nosi, da ga podsjeća, da ga drži budnim. U toj stalnoj zauzetosti lako je stvoriti sliku o sebi koja izgleda ispravno. Lako je biti dobar dok te drugi gledaju. Lako je držati ritam dok postoji okvir. Ali što se dešava kada sve to nestane? Kada se ugase svjetla, kada utihnu glasovi i kada ostaneš sam? Tada nema publike. Nema podsjetnika sa strane. Nema ničega osim tebe i onoga što nosiš u sebi. Tu počinje najiskrenije pitanje: gdje ti je vjera kada ostaneš sam sa sobom?

Ramazan nas je nosio. Safovi su bili puni, džamije žive, a atmosfera jaka. Čovjek je imao osjećaj da ga nešto vuče naprijed. Lakše je bilo ustati, lakše je bilo doći, lakše je bilo ustrajati. Okruženje je pomagalo. Ljudi su podsjećali jedni druge. Postojao je ritam koji je nosio i one slabije. Ali ramazan nije cilj, on je škola. On nas ne uči samo kako da budemo bolji u jednom mjesecu, nego kako da budemo postojani cijelu godinu. Kada prođe, nestaje i taj zajednički okvir. Ostaje tišina. Ostaje prostor bez vanjskog pritiska. I tada se vidi što je od svega ostalo. Je li vjera bila trenutak ili je postala stanje? Je li bila navika ili uvjerenje? Tu počinje razlika.

Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: „On zna poglede koji krišom gledaju i ono što grudi kriju.“ (Gafir, 19.) Ovaj ajet nas vraća na suštinu. Vjera nije ono što ljudi vide. Vjera je ono što je skriveno. Ona se ne mjeri samo djelima koja su javna, nego onima koja ostaju neprimijećena. Allah vidi ono što drugi ne vide. Zna ono što nitko drugi ne zna. I zato prava vjera ne zavisi od prisustva ljudi. Ne zavisi od ambijenta. Ne zavisi od trenutka. Ona je stanje srca koje traje i kada si sam. Kada nema pogleda, nema pljeska, nema potvrde. Tada se pokazuje iskrenost. Tada se vidi ima li čovjek odnos sa svojim Gospodarom ili samo odnos s okolinom. A razlika između to dvoje je ogromna.

Poslanik islama Muhamed, a.s., kaže: „Djela se vrednuju prema namjerama.“ Ovaj hadis daje mjeru svemu. Nije suština koliko radimo, nego zašto radimo. Nije suština koliko smo viđeni, nego koliko smo iskreni. Čovjek može učiniti mnogo, a da mu to ne vrijedi. A može učiniti malo, a da to kod Svevišnjeg Allaha ima veliku vrijednost. Kada ostaneš sam, tada nema potrebe za dokazivanjem. Nema potrebe da te itko vidi. Tada sve zavisi od tvoje namjere. Hoćeš li klanjati jer treba ili jer želiš? Hoćeš li se sustegnuti od lošeg jer te netko vidi ili jer znaš da te Allah vidi? Tu se vjera razdvaja od navike. Tu se odvaja forma od suštine. Tu počinje prava izgradnja čovjeka.

U praksi, to znači živjeti vjeru i kada nitko ne gleda. Zadržati namaz i kada si umoran. Paziti riječi i kada te nitko ne čuje. Ne uzeti ono što nije tvoje, iako možeš. Ne reći ono što bi olakšalo, ali nije istina. Ne vratiti se starim navikama samo zato što nema pritiska. U svakodnevnim situacijama to se najviše vidi. U prometu na cesti, u poslu, u razgovoru, u odnosima. U načinu na koji reagiraš kada stvari ne idu kako želiš. U tome kako gledaš druge ljude. U spremnosti da učiniš dobro bez razloga. U Maljevcu se to vidi svaki dan. Ljudi dolaze, prolaze, zastaju ili ne zastaju. Netko uzme vodu i zahvali. Netko uzme i ne pogleda. Netko ostavi prilog bez riječi. Netko prođe kao da ništa ne postoji. I tu se vidi razlika. Ne u onome što ljudi govore, nego u onome što rade kada nitko ne očekuje ništa od njih.

Zato je samoća dar, a ne teret. Ona skida slojeve i ostavlja čovjeka onakvim kakav jeste. Ona ne stvara stanje, nego ga otkriva. Ako u toj tišini ostaneš povezan, znači da si izgradio nešto stvarno. Ako se izgubiš, znači da si se oslanjao na ono što je prolazno. I zato ne treba bježati od samoće. Treba je razumjeti. Treba je iskoristiti. Jer vjera ne počinje u gužvi, nego u tišini. Ne počinje pred ljudima, nego pred Bogom. I baš zato pravo pitanje nije koliko si bio dobar kada su te svi gledali. Pravo pitanje je: kakav si kada ostaneš sam – i znaš da te vidi samo Allah.

Prava vjera se ne vidi u gužvi i pred ljudima, nego u tišini kada ostaneš sam i nastaviš biti ono što tvrdiš da jesi.