Kad granica postane ogledalo
– granica kao mjesto gdje se čovjek vidi bez uloga, a vjera prepoznaje po ponašanju, u nama treba zrcaliti džamija
Na granici nema scenografije, nema reflektora i nema pripreme. Nema vremena da se čovjek dotjera riječima, popravi ponašanje ili sakrije ono što nosi u sebi. Ovdje se ne igraju uloge i ne grade slike, jer granica ne traži objašnjenja – ona traži strpljenje, mjeru i odnos prema drugome. Granica postaje prostor istine, mjesto na kojem čovjek ostaje ono što zaista jeste. Umoran, u žurbi, pod pritiskom ili u tišini čekanja, svatko pokazuje svoju unutarnju sliku. Na granici se ne vidi kakvi želimo biti, nego kakvi jesmo kada nema publike. Tu nema prostora za glumu ni naknadna objašnjenja, jer ponašanje izlazi prije riječi. Svaka reakcija, pogled ili šutnja postaju jasna poruka o unutarnjem stanju čovjeka. Granica tako ogoli karakter i pretvori svakodnevne sitnice u jasne pokazatelje onoga što nosimo u sebi. U takvom okruženju sitnice prestaju biti nevažne, jer način čekanja, ophođenja i rada govori više od svake namjere koju bismo htjeli pokazati. Granica tada postaje ogledalo koje ne laže, tiho, ali precizno, pokazujući mjeru čovjeka bez potrebe za ijednom izgovorenom riječju.
Čekanje, umor i neizvjesnost na granici brzo skidaju vanjske slojeve. U takvim trenucima izlazi na površinu ono što je u čovjeku stvarno oblikovano, a ne ono što o sebi voli reći. Strpljenje se vidi bez riječi, nervoza se ne može sakriti, a dostojanstvo se prepoznaje u načinu na koji se podnosi teškoća. Zato granica postaje ogledalo ponašanja. Ona ne pita kako se tko naziva, nego kako se odnosi prema vremenu, ljudima i okolnostima koje ne može kontrolirati. Ovdje se ne mjeri deklaracija, nego karakter koji se pokazuje u najobičnijim, ali najiskrenijim situacijama. U takvim okolnostima postaje jasno tko nosi mir, a tko ga traži u vanjskim krivcima. Sitne reakcije, način čekanja i odnos prema drugima govore više nego dugi opisi vlastitih vrijednosti. Granica tada razdvaja naučeno ponašanje od izgrađene unutarnje stabilnosti. Ono što se tu pokaže ostaje iskreno, jer dolazi bez pripreme i bez potrebe da se ikome svidi.
Na granici vjera rijetko dolazi do izražaja kroz govor, ali se jasno prepoznaje kroz rad i hizmet. Male geste – pružena informacija, boca vode, osmijeh u gužvi ili pomoć bez pitanja – postaju najjasniji znak onoga što čovjek nosi u sebi. Ovdje se ne traži da se vjera objašnjava, nego da se živi. Hizmet na granici postaje tihi jezik vjere koji svi razumiju. On ne pravi razliku među ljudima, ne traži priznanje i ne ostavlja prostor za glumu. Upravo u toj nenametljivoj spremnosti da se posluži drugome vidi se vjera koja je prerasla riječi i postala ponašanje. Ista se mjera vidi i na gradilištu Islamskog centra u Maljevcu, gdje se iz dana u dan radi bez buke, ali s jasnom sviješću zašto se radi. Volonteri koji dolaze nakon posla, po hladnoći ili umoru, nose isti taj hizmet u rukama, alatima i strpljenju. Njihov doprinos nije spektakl, nego kontinuitet koji polako, ali sigurno podiže zajednicu. Kao i na granici, ni ovdje se ne pita tko si, nego jesi li spreman dati dio sebe. U tom spoju služenja ljudima i ustrajne izgradnje vidi se vjera koja povezuje prostor, vrijeme i ljude.
Granica svakodnevno donosi susret s ljudima u različitim stanjima – umorne, zabrinute, nestrpljive, ali i zahvalne. U tim kratkim susretima nema vremena za objašnjavanja ni opravdanja; ostaje samo način na koji se odnosimo prema drugome. Tada se vidi koliko u nama ima širine, razumijevanja i poštovanja. Granica tako postaje tihi test ljudskosti. Ne provjerava se tko smo po imenu ili pripadnosti, nego kakvi smo u trenutku kada netko pred nama nosi teret puta, brige i umora. U Maljevcu se taj susret s ljudima ne zadržava samo na prolazu, nego se pretače u odnos prema prostoru koji se gradi i zajednici koja stoji iza njega. Način na koji se dočekuje čovjek pred rampom isti je onaj kojim se podiže džamija – strpljivo, otvoreno i bez računice. Projekt izgradnje tako postaje produžetak ponašanja na granici, vidljiv znak kakvu sliku o sebi želimo ostaviti. Džamija koja raste u takvom okruženju nije odgovor na prolaznost, nego na potrebu da se ljudskost trajno ugradi u prostor. U nama treba zrcaliti džamija – smirenjem, redom, otvorenošću i osjećajem odgovornosti prema svakom čovjeku. Ako je džamija mjesto mira, služenja i dostojanstva, onda to isto mora živjeti u ponašanju onih koji je grade, čuvaju i predstavljaju, posebno ondje gdje se susreću ljudi, umor i stvarnost.
U Maljevcu se granica ne doživljava kao pozornica, nego kao svakodnevica. Ljudi ovdje ne nastupaju, nego jesu – mirni u radu, jasni u ponašanju i dosljedni u odnosu prema svakom čovjeku koji prolazi. Upravo ta nenametljiva prirodnost čini Maljevac mjestom gdje se vrijednosti ne izgovaraju, nego žive. Ta svakodnevica se vidi u kontinuitetu prisutnosti, u radu koji se ponavlja i u spremnosti da se ostane i kada je naporno i nevidljivo. Granica ovdje nije mjesto na kojem se dokazuje tko si, nego prostor u kojem se pokaže kakav si bez namjere da ostaviš dojam. Ljudi koji dolaze brzo osjete da se u Maljevcu ne glumi dobrota, nego se ona podrazumijeva. Takav odnos stvara povjerenje koje ne nastaje iz riječi, nego iz iskustva susreta. U tom mirnom i dosljednom držanju granica prestaje biti rub, a postaje mjera ponašanja i odnosa.
Granica ne preodgaja i ne popravlja, ona samo skida slojeve i ostavlja čovjeka pred samim sobom. U tom ogledalu nema uljepšavanja, jer strpljenje, poštovanje i odgovornost ili jesu ili nisu. Zato je granica mjesto gdje se ne raspravlja o vrijednostima, nego se one tiho i jasno pokažu. U takvom prostoru svaka gesta dobiva težinu, a svako ponašanje postaje poruka. Nema potrebe za objašnjavanjem ni opravdavanjem, jer način na koji se čeka, radi i služi govori sam za sebe. Vrijednosti ovdje nisu teorija, nego praksa koja se vidi u sitnim, ponovljenim postupcima. Granica tako postaje mjesto na kojem se vjera i karakter prepoznaju bez riječi, u onome što ostaje kad nestanu izgovori.
Granica je ogledalo koje bez riječi pokazuje tko smo – jer se upravo u ponašanju, hizmetu i načinu na koji gradimo i služimo drugima vidi vjera koja je prešla iz govora u život.
