U nedjelju (27.9.2026.) smo ispratili još jednog dobrog čovjeka. Na obiteljskom mezarju u Polju kod Velike Kladuše klanjana je dženaza rahmetli Muji Žaliću. Veliki broj ljudi koji je došao na njegov posljednji ispraćaj možda najbolje govori o tome kakvo je mjesto Mujo imao među ljudima. Neke ljude najbolje upoznamo po onome što o sebi kažu, a neke po ljudima koji ostanu iza njih i po tragovima koje su ostavili. Mujo je pripadao ovim drugima. Na dženazi smo bili predsjednik Džematskog odbora Osman Bašić i ja (Admir ef. Muhić). Stajao sam među tolikim svijetom i vraćale su mi se slike naših susreta, razgovora i jedne vakufname koju smo prije nešto više od tri godine odnijeli u njegov dom.

Vakufnama s početka naše priče

Bilo je to 3. lipnja 2023. godine. Gradnja Islamskog centra u Maljevcu bila je tek počela. Mujo zv. Grudin i njegova supruga Hamida izdvojili su 1.000 eura i postali vakifi Islamskog centra. Otišli smo njihovoj kući i uručili im vakufnamu. Ta vakufnama danas ima neku sasvim drugu težinu. Bila je među prvima. Nastala je u vremenu kada se na našem gradilištu još mnogo toga nije moglo vidjeti, kada smo više gledali nacrte i govorili o onome što tek treba nastati. Mujo nije čekao da džamija bude pod kupolama da bi povjerovao u nju. Vjerovao je dok je još rasla iz zemlje.

Njegov odnos prema Islamskom centru nije završio tom vakufnamom. Još nekoliko puta zvao je da dođemo, želio dati novi prilog. Kad god je mogao, slao je. Njegovi sinovi nisu prolazili pored nas a da se ne jave, pozdrave i daruju džamiju. U tome se možda vidi i nešto veće od same donacije – vidi se kuća u kojoj se znalo što znači dati, poštovati i ostaviti nešto iza sebe.

Čovjek kojeg je život iskušao, ali nije slomio

Rahmetli Mujo bio je borac. Bio je ranjen i živio je kao osoba s invaliditetom, ali ga ja ne pamtim po njegovu invaliditetu. Pamtim ga po snazi. Bio je saburli insan. Čovjek kojega život nije mazio, a koji je ipak znao sjesti s tobom, nasmijati se, razgovarati i dati ti savjet. Susretali smo se u čaršiji i naši razgovori nisu bili samo usputna razmjena nekoliko riječi. Mujo je znao govoriti jednostavno, ljudski i toplo. Njegovi savjeti bili su životni, ponekad roditeljski, bez velikih riječi, ali s iskustvom čovjeka koji je mnogo toga prošao. Bio je viđen među ljudima i poštovan. Volio je Bosnu, svoju vjeru, svoju obitelj i svoj narod. Radovao se svakom novom koraku u izgradnji Islamskog centra u Maljevcu.

Sjećam se i jednog Bajrama. Nakon što smo klanjali bajram-namaz u našem mesdžidu, Mujo je došao na kahvu. Nije došao praznih ruku. Donio je svoj prilog za džamiju. Takav je bio. Nije mu trebalo mnogo poziva ni objašnjavanja. Znao je zašto daje i za što daje.

Male stvari po kojima pamtimo ljude

Ponekad bih mu iz naše info-kućice poslao neku sitnicu. Ništa veliko ni posebno vrijedno. Tek toliko da ga obradujem i da zna da ga se sjećamo.

Danas shvaćam koliko upravo takve male stvari postanu velike kada čovjeka više nema. To je bila jedna naša tiha veza. Njegov poziv da pita kako napreduje gradnja. Susret u čaršiji. Njegov savjet. Prilog koji pošalje. Pozdrav njegovih sinova kada prolaze kroz Maljevac. Pokoja sitnica koju mi pošaljemo njemu. Naizgled malo, a dovoljno da se među ljudima izgradi poštovanje koje ne treba svakodnevno dokazivati.

I možda je zbog toga danas, gledajući njegove sinove Adnana, Asima i Amirudina, suprugu Hamidu, unučad i toliku rodbinu, prijatelje i poznanike okupljene oko njegova tabuta, bilo nemoguće ne pomisliti kako čovjek ipak ostaje živ u onome što je odgojio i što je iza sebe ostavio.

U nedjelju smo ispratili vakifa

Mujo nije dočekao završetak Islamskog centra. Ali će Islamski centar, ako Bog da, dočekati mnoge generacije poslije nas – a u njegovim temeljima, zidovima i svemu što će se u njemu činiti dobra nalazi se i dio koji su ugradili Mujo i Hamida. To je smisao vakufa. Čovjek ode, a njegovo dobro nastavi putovati kroz vrijeme.

U nedjelju je velika dženaza pokazala koliko je rahmetli Mujo bio poštovan među ljudima. I dok su ga sinovi spuštali u bosansku zemlju koju je toliko volio, ostala je misao da smo ispratili čovjeka koji je znao nositi svoje životno iskušenje, čuvati dostojanstvo, voljeti ljude i ostavljati dobro iza sebe.

Nama u Maljevcu ostat će i jedna vakufnama iz lipnja 2023. godine kao svjedočanstvo da je Mujo Žalić vjerovao u ovaj projekt onda kada je on tek počinjao rasti. Danas, kada su na Islamskom centru već kupole, njegova imena nema na njima. Ali njegovog dobra – ima.

Molimo Allaha dž.š. da našem vakifu Muji Žaliću oprosti grijehe, primi njegova dobra djela i njegov vakuf, podari mu prostran kabur i najljepše mjesto u džennetu. Amin! Njegovoj supruzi Hamidi, sinovima Adnanu, Asimu i Amirudinu, snahama, unučadi i cijeloj obitelji neka podari sabur i snagu u danima rastanka.

Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un.
Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo.

Rahmet ti duši, dobri naš Mujo!
Tvoj dio Maljevca ostaje iza tebe.

Admir ef. Muhić
Imam Džemata Maljevac