In memoriam: hadžija Ibrahim Ljubijankić

Glas koji je pozivao na namaz, čovjek koji je čuvao džemat

Neke ljude pamtimo po događajima kojima su prisustvovali, neke po riječima koje su govorili, a neke po glasu. Hadžiju Ibrahima Ljubijankića pamtit ćemo po svemu tome, ali njegov glas ostat će posebna uspomena. Bio je to glas ezana koji se desetljećima čuo u džamijama, na skupovima i važnim trenucima našega džemata. Glas je utihnuo, ali ono na što je pozivao ostaje.

Hadžija Ibrahim Ljubijankić preselio je na ahiret 22.9.2026. godine u 82. godini života. Njegovim odlaskom njegova obitelj izgubila je supruga, oca, djeda i pradjeda, a Džemat Maljevac svoga dugogodišnjeg mujezina, vakifa, dobročinitelja i čovjeka čija je riječ među ljudima imala težinu. Meni osobno odlazi čovjek s kojim sam proveo mnogo vremena, razgovarao, savjetovao se i dijelio brojne trenutke džematskog života. Zbog toga o njemu nije moguće pisati samo kao o imenu iz džematske povijesti. Hadžija Ibrahim bio je dio našega života.

Od Ljubijankića do Maljevca

Rodio se u Ljubijankićima kod Cazina. Životni put vodio ga je preko Slovenije i Njemačke, gdje je radio, a još prije rata kupio je kuću u Maljevcu i s ovim mjestom trajno povezao svoj život. Kada je došao u Maljevac, ovdje još nije bilo džemata kakav danas poznajemo. To ga nije udaljilo od džamije. Priključio se Gradskoj džamiji u Velikoj Kladuši i pomagao ondje gdje je tada mogao.

To dosta govori o njemu. Hadžija Ibrahim znao je svoju orijentaciju. Njemu džamija nije trebala biti pred kućnim pragom da bi znao kamo pripada. Kada je poslije zaživio Džemat Maljevac, postao je jedan od ljudi na koje se moglo računati. Bio je mujezin, sudionik gotovo svake džematske akcije, vakif i dobročinitelj. Volio je svoju džamiju, rado joj dolazio i nije dao na svoj džemat.

Ezan koji se pamtio

Allah mu je podario lijep i umilan glas. Kur’an je učio lijepo, znao je učiti mevlud, redovito pratiti mukabelu, učiti na dženazama, ali ezan je ipak bio nešto po čemu su ga mnogi prepoznavali.

Njegov ezan nije ostao samo u Maljevcu. Učio ga je diljem Krajine, u Velikoj Kladuši, ali i daleko od rodnoga kraja, pa tako i u Stuttgartu. Sjećam se njegova ezana na Čorkovači kod Bužima, pred reisul-ulemom, kada se njegov snažan glas prolamao tim prostorom. Mogao je stati pred veliki broj ljudi i proučiti ezan bez treme, mirno i dostojanstveno. Nije glumio mujezina. On je to živio. Imao je znanje i sigurnost zbog kojih sam često znao pomisliti da bi me, zatreba li, mogao sasvim mirno zamijeniti i u mihrabu.

Ezan na početku njegova velikog sna

Jedan njegov ezan za nas će imati posebno mjesto. Kada smo polagali kamen temeljac za Islamski centar u Maljevcu, hadžija Ibrahim proučio je ezan. Bio je presretan. Vidjelo se koliko mu znači da je doživio trenutak u kojem njegov džemat započinje gradnju džamije o kojoj su generacije prije njega mogle samo sanjati. Prhtio je od sreće, govorio je o tom događaju. Poslije je često dolazio do gradilišta. Šetao bi kraj Islamskog centra, gledao kako raste i radovao se svakom novom dijelu. Kupole, munara, zidovi – sve je to za njega bilo mnogo više od građevine.

Dok smo snimali dokumentarni film Džemata Maljevac „Hrabra odluka“, govorio je o svojoj velikoj želji. Rekao je, duboko osjećajno, da bi volio doživjeti otvorenje Islamskog centra i na njemu proučiti ezan. Govorio je da bi, kada bi to doživio, „poletio“ od sreće. Allah je odredio drukčije.

Nije dočekao otvorenje. Ali je dočekao da vidi kako njegov Islamski centar raste, kako dobiva kupole, munaru i aleme. Dočekao je veliki dio sna kojem se radovao. A njegov ezan s kamena temeljca i njegove riječi iz filma ostaju zabilježeni. Jednoga dana, kada Islamski centar bude završen, ta će snimka imati još veću vrijednost. Na otvorenju neće stajati među nama, ali će njegov glas ostati dio priče o tome kako je sve počinjalo.

Čovjek koji je držao do reda i dostojanstva

Hadžiju Ibrahima nije određivao samo njegov glas. Bio je pedantan čovjek. Čist, uredan, popeglan, uvijek je vodio računa o sebi i svome izgledu. Takav je bio i u odnosu prema obvezama i ljudima. Znao je razgovarati, savjetovati i uputiti roditeljsku riječ i onome tko mu nije bio dijete. A znao je i lijepo zapjevati sevdalinku i unijeti vedrinu među ljude. Bio je poštovan u različitim društvima jer je i sam znao poštovati druge.

Posebno je volio ulemu. Cijenio je hodže i učene ljude i prilazio im s poštovanjem koje se danas ne susreće uvijek tako često. Smatrao je da ljudi koji nose znanje i vjeru zaslužuju čast. U tome može biti primjer i generacijama koje dolaze poslije njega. Bio je branitelj svoje džamije i svoga džemata – ne velikim riječima, nego pripadanjem, dolaskom, pomaganjem i spremnošću da stane uz zajednicu kada je potrebno.

Vjera koju je prenio svojoj kući

Sa suprugom Kadifom, našom Minom, podizao je svoju obitelj u dini-islamu. Iza njega ostaju četvero djece Šemsudin, Nurfet, Šuhret i Šemsa, unučad i praunučad. To je također dio njegova životnog djela koji se ne može izmjeriti fotografijama, funkcijama ni zapisnicima.

Kada je krenuo na hadž, ispratili smo ga upravo iz Maljevca. Ovdje smo mu proučili ikrar-dovu, a vratio nam se kao hadžija Ibrahim. Ta riječ „hadžija“ uz njegovo ime nije bila samo uspomena na jedno putovanje. Pristajala mu je jer je vjeru nosio kao važnu životnu odrednicu.

Njegov štap ostat će među nama

Postoje predmeti koji sami po sebi nemaju veliku vrijednost, ali je dobiju zbog čovjeka kojem su pripadali i priče koju nose.

Hadžijin štap bit će uvakufljen i sačuvan u muzeju Islamskog centra u Maljevcu. Želimo da ostane ondje kao mali, tihi svjedok jednoga čovjeka i jednoga vremena. Možda će ga jednoga dana gledati djeca koja hadžiju Ibrahima nikada nisu upoznala. Tada će im netko moći kazati: Ovo je pripadalo našem mujezinu. Čovjeku koji je ovdje učio ezan, pomagao džemat i čekao ovu džamiju. I to je jedan od načina na koji zajednica čuva svoje ljude od zaborava.

Glas je utihnuo, trag nije

Teško je prihvatiti da čovjeka kojega smo navikli susretati više neće biti na njegovu mjestu. Još je teže kada odlazi netko tko je desetljećima svojim prisustvom postao dio identiteta zajednice. Ali smrt je Allahova odredba pred kojom vjernik zastane, prihvati je i izgovori:
Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un – Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo.
Hadžija Ibrahim nije dočekao da s munare novoga Islamskog centra prouči ezan kojem se toliko radovao. Ostaje nam, međutim, nešto možda još snažnije: sjećanje da je njegov ezan pratio početak njegove izgradnje.

Kada jednoga dana s te munare bude učio neki novi mujezin, mi koji smo poznavali hadžiju Ibrahima znat ćemo da je u povijest toga mjesta već ugrađen i jedan drugi glas.
Glas čovjeka koji je volio ezan.
Volio džamiju.
Volio svoj džemat.

Molim Allaha, dž.š., da našem hadžiji Ibrahimu Ljubijankiću oprosti grijehe, primi njegova dobra djela i vakuf, nagradi svaki ezan, svaki proučeni harf Kur’ana i svako dobro koje je učinio, a njegovoj supruzi Kadifi, djeci, unučadi, praunučadi i cijeloj obitelji podari sabur.

Hadžija, želio si dočekati Islamski centar i s njegove munare proučiti ezan. Nisi ga stigao proučiti s njezina vrha, ali si svojim glasom i svojim djelima već ostao ugrađen u njegove temelje. Rahmet ti duši, naš mujezine!

Admir ef. Muhić
Imam Džemata Maljevac