Hutba: Kada djelo govori glasnije od riječi – primjeri Abdulaha i Ivana

petak, 23.1.2026., Džemat Maljevac
hatib: Admir ef. Muhić

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, i neka je salavat i selam na Njegovog posljednjeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s., na njegovu obitelj, ashabe, tabi’ine i tabe’a tabi’ine, i na sve one koji su doprinijeli da islam dođe do nas i u naše krajeve.

Draga braćo,
Svevišnji Allah, dž.š., u Kur’anu kaže: „Primjer onih koji troše imetak svoj na Allahovom putu sličan je zrnu iz kojeg izraste sedam klasova, a u svakom klasu stotinu zrna.“ (Time se ne govori samo o nagradi, nego o snazi dobra koje se umnožava.)
Poslanik Muhamed, a.s., živio je ono što je govorio. Nije gradio zajednicu riječima, nego primjerom, svojim životnim djelovanjem. Kada se gradila džamija u Medini, radio je zajedno s ashabima, nosio kamenje i nije pravio razliku između sebe i drugih. Učio nas je da su vakufi, sadaka i osobni doprinos temelj trajnog dobra, dobra koje nadživljava čovjeka i kada ga više ne bude.
Danas, i ovdje, u Maljevcu, svjedočimo istim vrijednostima u savremenom obliku. Svjedočimo ljudima koji nisu pitali koliko vrijedi, nego kome služi. Abdulah Nesimi, koji je darovao kamen, i Ivan Barbarić, koji je darovao svoj rad, svoje znanje i svoje vrijeme, obojica iz Pule, pokazuju da vjera nije samo identitet, nego pokret koji gradi. Njihova djela nisu samo doprinos izgradnji džamije, nego doprinos izgradnji povjerenja, ljudskosti i boljeg društva, boljeg našeg sutra.
Islamski centar u Maljevcu odavno je prerastao okvire običnog građevinskog projekta. On postaje prostor susreta dobrote, primjer da se može graditi bez buke, ali s velikom snagom, i poruka da ono što se radi iskreno uvijek nadilazi očekivanja. Ovdje se ne gradi samo objekt – ovdje se gradi smjer.
Ova hutba nije samo zahvala dvojici ljudi, nego poziv svima nama da se zapitamo: što ja mogu dati? Jer put kojim hodaju Abdulah i Ivan nije izuzetak, nego trasa kojom se treba hoditi ako želimo zajednicu koja traje, društvo koje se oslanja jedno na drugo i dobro koje ostavlja trag. To je inkluzivnost koja ne pita tko si i odakle dolaziš, nego kakav trag ostavljaš, jer u dobru i trajnom hajru nema granica, ima samo otvorenog srca i iskrene namjere. Vjernik ne smije biti isključiv. On danas mora biti uključiv.

Cijenjena braćo,
ovakvi primjeri nas podsjećaju da se vrijednost čovjeka ne mjeri titulom, imenom ni porijeklom, nego onim što ostavlja iza sebe. Allah ne pita koliko je netko dao u odnosu na druge, nego koliko je dao u odnosu na ono što je imao i koliko je u tome bio iskren. Zato je poslanik islama Muhamed, a.s., rekao: „Čuvajte se Vatre pa makar s pola hurme, a ako ni to ne možete – onda lijepom riječju.“ (Time nas uči da put dobra nikada nije zatvoren.)
Abdulahov dar kamena i Ivanov dar rada nisu samo materijalni doprinosi – to su poruke generacijama da se trajno dobro gradi rukama koje ne traže računicu. Takva djela ne dijele ljude, nego ih okupljaju; ne podižu zidove među srcima, nego ih povezuju. Upravo zato ovakvi primjeri jačaju i džamiju i društvo, jer pokazuju da se oko dobra može stati zajedno.
Neka nam ovi ljudi budu podsjetnik da svako od nas ima nešto što može dati: znanje, vrijeme, snagu, dovu ili lijepu riječ. I neka ovaj projekt u Maljevcu ostane škola živih vrijednosti, u kojoj učimo da se vjera potvrđuje djelom, a zajednica gradi primjerom.

Poštovana braćo,
put kojim hodimo u Maljevcu nije slučajan niti prolazan. Ovo je put na kojem se vjera vidi i osjeti, a ne samo spominje; put na kojem se ljudi prepoznaju po djelima, a ne samo po riječima. Primjeri Abdulaha i Ivana nisu izuzetak rezerviran za „posebne ljude“, nego poziv svima nama da se zapitamo: što ja mogu dati, danas i ovdje?
Poslanik Muhamed, a.s., nas uči: „Najbolji ljudi su oni koji su najkorisniji ljudima.“ (Ahmed)
U toj jednostavnoj poruci sadržana je cijela filozofija vjere koja gradi i džamiju i društvo. Kada dobro postane zajednički cilj, tada se brišu razlike, a ostaje ono što Allah voli – iskren trud.
Zato neka ovaj projekt bude više od gradnje objekta. Neka bude trasa kojom se hodi, škola u kojoj učimo kako se gradi povjerenje, zajedništvo i odgovornost. Neka nas ovakvi primjeri ohrabre da ne čekamo savršene okolnosti, nego da budemo ljudi koji ostavljaju trag. I zaista Abdulah i Ivan su ovdje ostavili svoj neizbrisiv trag. Da je nama više Abdulaha i Ivana – ljudi koji ne pitaju koliko trebaju dati, nego kako mogu doprinijeti – svijet bi bio tiši, pravedniji i mnogo bliži onome kakvim ga Allah želi.
Allahu naš, primi od onih koji daju, nagradi one koji rade, učvrsti one koji ostaju i nadahni one koji tek dolaze. Sačuvaj ovu zajednicu u dobru, slozi i iskrenosti, i učini da ono što se ovdje gradi bude trajno dobro i svjedok za nas, a ne protiv nas. Amin!