RIJEKA, 11. prosinca 2025.
Dženaza rahmetli Ademu ef. Smajiću, dugogodišnjem glavnom imamu u Rijeci i istaknutom profesoru Zagrebačke medrese, klanjana je u utorak na gradskom groblju Drenova u Rijeci. Dženazu-namaz predvodio je njegov sin, Fahrudin ef. Smajić, dugogodišnji imam u Sloveniji.

U ime muftije ljubljanskog mr. Nevzeta ef. Porića obratio se mr. Nevres ef. Mustafić, dok je ispred muftije dr. Aziza ef. Hasanovića prigodnu riječ uputio Mevludi ef. Arslani, ravnatelj Islamske gimnazije dr. Ahmeda Smajlovića. Govornici su istaknuli vrline rahmetli Adema efendije, njegov doprinos razvoju Islamske zajednice u Hrvatskoj, osobito u Rijeci, te njegovu ulogu u odgoju brojnih generacija učenika i imama.

Dženazi su prisustvili brojni imami iz Hrvatske i Slovenije, njegovi kolege, prijatelji, rodbina iz Bosne i Hercegovine te veliki broj džematlija i suradnika iz Rijeke, grada u kojem je ostavio dubok i prepoznatljiv trag.

Ispred Džemata Maljevac dženazi su prisustvovali Admir ef. Muhić, Osman Bašić i Aziz Muhić, odajući počast čovjeku čije su riječi, djela i prisutnost obilježile živote mnogih.

Nakon dženaze u Rijeci, obavljena je i dženaza u njegovom rodnom Tešnju, gdje je rahmetli Adem ef. Smajić i ukopan.

Rahmet plemenitoj duši Adema efendije!
Da mu Allah podari džennet, a obitelji sabura!
Rahmetullahi ‘alejhi rahmeten wasi’ah!
Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un!

IN MEMORIAM: ADEM EF. SMAJIĆ – čovjek koji je nosio vjeru, znanje i blagost

Postoje ljudi čiji život ne stane u riječi, ali ipak tražimo način da ih riječima približimo, jer ono što su ostavili nije samo uspomena, nego putokaz. Takav je bio i ostao Adem ef. Smajić. Njegovo preseljenje na Ahiret otvara tišinu, ali i obvezu da se prisjetimo svega što je nosio, gradio i prenosio: znanje, smirenost, toplinu, odgovornost i sabur koji je nadahnjivao svakog tko ga je sreo.

Rodom iz Miljanovaca kod Tešnja, školovan u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu i na čuvenom Al-Azharu u Kairu, Adem efendija je život proveo kao čovjek znanja i čovjek terena. Govorio je izvanredno arapski jezik, ali je još bolje govorio jezik ljudskosti, obzirnosti i blizine. Oni koji su ga poznavali znaju da je njegova riječ uvijek imala mjeru, a njegov pogled uvijek nosio blagost.

Bio mi je profesor u medresi u Zagrebu, predavao je akaid, ali više od toga – predavao je držanje, smirenost, odnos prema znanju. Sa mnom je tada u razred išao njegov sin Fahrudin, i nikada nisam zaboravio kako se odnosio prema svojim učenicima: s dostojanstvom, ali i očinskom toplinom. Njegov autoritet nije bio nametnut, nego prirodan, na svojstven način neobičan.

Moje sjećanje na njega seže još prije medrese, u Pulu, početkom devedesetih. Bio je tada vjerski nadležan za taj dio Hrvatske, surađivao s rahmetli Sejfom ef. Hodžićem, mojim tadašnjim hodžom. Kada bi stao pred ljude, donosio je sa sobom mir i sigurnost, onu vrstu prisutnosti koja ti kaže da je vjera prije svega ravnoteža i oslonac.

U Rijeci je ostavio najdublji trag. Bio je začetnik moderne Islamske zajednice u tom gradu, čovjek koji je vodio procese organiziranja muslimana u najtežim vremenima, kada je 1993. godine trebalo imati hrabrosti, vizije i upornosti da zajednica ne ostane samo na riječima. Zalagao se da muslimani budu subjekt, da imaju svoj objekt, svoju adresu, svoj dom. Bio je pokretač ideje o izgradnji riječke džamije još u vremenima kada su vjernici imali samo jedan stan na Grivicama, između zatvora i crkve sv. Vida, kao dugogodišnji mesdžid. Danas, kada Rijeku krasi Islamski centar i džamija koja je postala simbol grada, ne može se progovoriti ni o njenom postanku ni o njenoj vrijednosti, a da se ne spomene ime Adema ef. Smajića.

Sjećam se i njegovog teškog životnog iskušenja, moždanog udara dok sam bio četvrti razred medrese. Nakon bolnice uslijedila je rehabilitacija u Varaždinskim Toplicama. U jednom ramazanu, pred sami kraj mog školovanja, bio sam na ramazanskoj praksi u Varaždinu s Eminom Bajramijem. Organizirali smo njegov dolazak iz Toplica u mesdžid. Bio je Lejletul-Kadr. Ništa u mojoj mladosti nije ostavilo jači dojam od prizora profesora koji, iako slab fizički, sjedi među svojim učenicima, okružen dovama i ramazanskom milošću. Tada sam osjetio ono što me godinama vodilo: da profesor ne živi samo u učionici. On živi u životima svojih učenika. S njim je bila njegova Mirzeta, hodžinca, njegova supruga i njegov tihi oslonac, žena koja ga je vodila kroz iskušenje kao što se vodi svjetiljka kroz tamu. Na njegovom licu vidio se nur mu’minskog života – ona vrsta unutarnje svjetlosti koja ne ugasne ni kada tijelo oslabi.

Sjećam se kako su on i hodžinca ugostili Nevzeta Porića, sadašnjeg muftiju ljubljanskog, i mene dok smo bili softe na jednom zijaretu u ramazanu kada smo posjetili Fahru u Rijeci. Dočekali su nas s onom prepoznatljivom toplinom koja nije dolazila samo iz kuće nego iz njihove naravi, iz onog iskonskog edeba koji se ne može naučiti iz knjiga nego se prenosi životom. To su prenijeli i na djecu. Taj me susret obilježio: skromna, a bogata trpeza, blizina doma, a toliko udaljen od njega, atmosfera ramazana kao da si kod nekoga svoga rođenog, pažnja koju su nama dvojici posvetili – sve je to govorilo o njegovoj širini i njihovoj širini, o tome kako je znao dati osjećaj pripadnosti svakome tko bi mu došao na vrata. Bio je to trenutak u kojem se vidjelo koliko je njegova blagost bila istinska, a njegova riječ i prisutnost mekana poput te ramazanske noći, ali snažna kao pouka koju pamtiš cijeli život. Njihov stan iznad mesdžida u Rijeci bio je više od džamije i više nego ambasada. Hodžinca Mirzeta je sve nas generacijske učenike, prihvatila kao sinove svoje, ništa drugačije nego kao svoga Fahru. Bili smo mladi, nesigurni u mnogim stvarima, ali on nas je dočekao s toplinom domaćina koji razumije mladost i njezine potrage. Taj naš susret bio je više od običnog ramazanskog razgovora – bio je to trenutak u kojem nas je učio kako se znanje nosi skromno, a vjera živi široka srca. Adem ef. je bio čovjek i imam širine.

Nakon njegova oporavka susretali smo se često u Zagrebu, ponešto rjeđe u Rijeci. Njegova toplina nikada se nije promijenila. Uvijek bi pitao za moje ukućane, posebno za suprugu Nejlu i kćerku Ajlu – jer je i on imao unuku Ajlu (Fahrina kćerka). Pitao bi i za Maljevčane, kao da ga veže nit prema svakome kome pripadam. Sjećam se jednog starijeg iftara kod Muhameda Đogića u Maljevcu, gdje je bio s Ekremom Budimlićem, Ibrahimom Ružnićem i drugima. Taj iftar se i danas prepričava. Posebno ga dojmilo ono keške koje se i dan danas ovdje priprema s tradicijom krajiške kuhinje. Valjda je to keške spojilo Tešanj, Krajinu, Maljevac i Rijeku.

Njegova obitelj također nosi njegov put. Sin Fahrudin ef. danas je imam u Sloveniji. Kćerka Meliha završila je medresu nakon nas, sada je muallima u Rijeci, a udala se za Hidajeta ef. Hasanovića koji je danas glavni imam u Rijeci. I tako, kao da je život ispleo krug – ono što je on započeo nastavljaju njegovi najbliži. No, na njegovom putu u Rijeci zajedno s njim su nosili i pronosili, nose i pronose emanet i Adnan ef. Đikić, Đemailj ef. Rizvani, Hajrudin ef. Mujkanović, Dženan ef. Čaušević, hfz. Halid ef. Jusić… Dakle, i mi imami smo dio njegove obitelji.

Adem efendija je bio i ostao stub Zagrebačke medrese “Dr. Ahmed Smajlović”. Zajedno s muftijom rah. Ševkom ef. Omerbašićem, rah. dr. Muhamedom i Muberom Ždralović, dr. Remzijom Hadžiefendić-Parić, muftijom dr. Azizom ef. Hasanovićem, Avdom ef. Imširovićem, Nedimom Dizdarom, Jasminom Karabegovićem, Belkisom Hadžibajrić i drugim profesorima, odgojio je i obrazovao generacije koje danas nose službu i odgovornost. Zapravo, ljudskost. Mnogi od nas nose njegov trag i u govoru, i u stavu, i u službi, a nekad i u njegovim poučnim dosljetkama.

Raspitivao se o našoj izgradnji džamije u Maljevcu, davao bi mudre savjete nama mlađima kroz svoje iskustvo, a u svakom njegovom pitanju osjećala se iskrena briga i radost što se jedan mali džemat usuđuje na velike korake. Govorio je tiho, odmjereno, ali s onim blagim autoritetom koji dolazi samo iz znanja, iskustva i čistog nijeta. Njegove riječi uvijek su imale težinu, ne zato što su bile stroge, nego zato što su dolazile iz srca čovjeka koji je sve kroz što smo mi prolazili ili prolazimo, on davno prošao i nadživio. Uvijek bi nas ohrabrio da ne posustanemo, podsjećajući da se Allahova pomoć najviše osjeti onda kada je čovjek umoran, ali iskren u svom putu. I on je bio umoran, ali iskren i uporan. Govorio bi smireno, s mjerom, s onim blagim osmijehom koji je bio njegov zaštitni znak. Podsjećao nas je da velike stvari rastu iz malih koraka, da zajednica jača kad svatko doda svoj dio i da se na putu dobra nikad ne ide žurno, nego postojano. Njegove riječi su i danas među nama, kao tihi putokaz koji ostane u srcu.

Malo je znano, ali Adem ef. Smajić je dva puta bio kandidat za predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, odnosno za muftiju zagrebačkog. Iako nije izabran, ostao je primjer da se služba ne traži radi položaja nego radi odgovornosti. Njegova spremnost da preuzme tu dužnost govorila je o njegovoj širini, o znanju i povjerenju koje je uživao među ljudima, kolegama. A činjenica da je, i bez te titule, ostao jedan od najprepoznatljivijih i najutjecajnijih imama u Hrvatskoj, pokazuje koliko je bio važan – i koliko ga je zajednica poštovala.

Adem ef. Smajić bio je čovjek sabura. Čovjek koji je znao poslušati i saslušati. Čovjek koji je za svakoga imao savjet i “onu dekiku” pažnje. Čovjek koji je živio vjeru ne samo kao propis, nego kao karakter. Bio je od onih ljudi koji te nauče da je blagost jača od oštrine, a strpljenje dugotrajnije od brzine.

Rahmet ti duši, Ademe efendijo, dragi profesore i poštovani kolega! Neka ti Gospodar podari lijep prijem, široki Džennet i spokoj koji si svojim životom zaslužio. Amin!

Na kraju, upućujem dovu za njegovu plemenitu dušu i izričem taziju njegovoj obitelji: supruzi i hodžinci Mirzeti, sinu Fahrudinu ef., kćerki muallimi Melihi, zetu Hidajet ef., snahi Almi, unučadima i cijeloj njegovoj užoj i široj rodbini. Başın sağ olsun! Inna lillahi we inna ilejhi radži’un! Molim Allaha da im podari snagu, sabur i ponos što su dijelili život s čovjekom koji je ostavio neizbrisiv trag. Amin!

Admir ef. Muhić
imam Džemata Maljevac