– kako ne izgubiti sebe dok svijet gubi orijentire; o smjeru koji se ne traži izvana, nego iznutra; kad putokazi zakažu, ostaje savjest; kako se orijentirati u vremenu bez mape; o nutarnjem smjeru u godini bez garancija

Innehu min Sulejmane ve innehu
Ono je od Sulejmana i ono glasi
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Početak godine bez karte

Nova godina dolazi, ali ne donosi kartu. Kalendar se promijeni, a svijet ostaje jednako složen, nepredvidiv i pun suprotnih signala. Informacija nikada nije bilo više, a orijentira nikada manje. Sve je dostupno, ali malo toga je pouzdano; sve se nudi, ali rijetko što daje smjer. Zato se na početku godine ne postavlja samo pitanje što ćemo planirati, nego puno dublje pitanje: po čemu se zapravo ravnamo kada nema jasnih putokaza. Planiranje se bavi ciljevima, rokovima i brojkama, ali orijentacija se bavi smjerom, savješću i unutarnjim kompasom. Možemo imati savršene planove, a biti potpuno izgubljeni ako ne znamo prema čemu idemo i zašto. Upravo zato početak godine nije vrijeme za gomilanje odluka, nego za provjeru orijentacije, jer bez nje, svaki put, ma koliko bio isplaniran, lako završi u pogrešnom smjeru. Bez te unutarnje provjere čovjek lako zamijeni kretanje s napretkom i zauzetost sa smislom. Nova godina tada ne postaje novi početak, nego samo nastavak istog lutanja drugim redoslijedom dana.

Izgubljeni orijentiri suvremenog svijeta

Suvremeni svijet živi u buci koja ne prestaje. Brzina je postala mjera uspjeha, reakcija važnija od promišljanja, a stalna uznemirenost gotovo normalno stanje. Društvo je duboko polarizirano: glasovi su glasniji, ali razgovori plići; stavovi su tvrđi, ali razumijevanja manje. U takvom okruženju vanjski autoriteti sve više slabe – institucije, vrijednosti i uzori gube povjerenje – dok se unutarnji autoritet, savjest i tiha odgovornost, često zanemaruje. Čovjek danas zna što se događa u svijetu, prati krize, ratove i promjene u realnom vremenu, ali sve češće ne zna kuda sam ide. Informiranost ne znači orijentiranost. Upravo tu leži opasnost života bez unutarnjeg kompasa: čovjek se kreće, ali ne napreduje; reagira, ali ne bira; živi, ali ne vodi život. Bez unutarnjeg smjera, lako se izgubi i ono što se činilo sigurnim, a put bez orijentacije postaje samo niz umornih koraka bez jasnog smisla. U takvom svijetu najveća opasnost više nije da čovjek pogriješi put, nego da prestane uopće pitati ide li u pravom smjeru.

Duhovna orijentacija – što to znači

Duhovna orijentacija nema mnogo veze s onim što svijet danas najčešće nudi kao mjeru uspjeha. Ona nije isto što i brzina, nije isto što i vidljivost, niti se mjeri brojem postignuća koja drugi primijete. Čovjek može biti uspješan, a potpuno izgubljen; može ići brzo, a kretati se u pogrešnom smjeru. Duhovna orijentacija prije svega znači smjer srca, onu unutarnju točku prema kojoj se vraćaju namjere, odluke i savjest. Kada nestanu mape, planovi zakažu i sigurni putokazi se izbrišu, ostaje odgovornost: kako živim, zašto biram to što biram i pred kim stojim sa svojim djelima. U takvim trenucima ključno pitanje više nije što svi rade, nego što je ispravno. Jer orijentacija ne dolazi izvana, nego iznutra, iz sposobnosti da se i u magli zadrži smjer, a i u tišini ostane vjeran onome što daje smisao. Ona se ne stvara u jednom trenutku, nego se gradi svakodnevnim izborima koji često nisu vidljivi drugima. Duhovna orijentacija traži hrabrost da se ide protiv struje kada savjest zna da je to jedini ispravan put. Upravo zato ona ne jamči lakši život, ali jamči život koji ima unutarnju jasnoću i mir.

Kur’anski orijentir – ajet kao kompas

Kur’an u životu vjernika nije ukras koji se nosi, nego smjer kojim se ide. On ne služi da potvrdi naše navike, nego da ih ispravi; ne da nas umiri u pogrešnom smjeru, nego da nas vrati na pravi put. Zato Časni Kur’an govori jasno i bez alternative: „Ovo je Moj put – pravi – pa ga slijedite; i ne slijedite druge puteve, pa da vas odvoje od Njegova puta.“ (El-En‘am, 6:153.)
Ovaj ajet postavlja orijentir: jedan smjer, a ne mnoštvo izgovora. Allah ne traži od čovjeka da sve zna, niti da ima odgovore na sva pitanja, nego da bude iskren u smjeru kojim ide. Duhovna orijentacija zato znači svjesno biranje istine, čak i onda kada je teža, sporija i manje popularna – jer pravi put se ne prepoznaje po lakoći, nego po ispravnosti. U vremenu kada se nude mnogi putevi, a malo odgovornosti, ovaj ajet ostaje pouzdan kompas koji čovjeka vraća jednostavnoj, ali zahtjevnoj istini: nije važno koliko daleko ideš, nego ideš li u pravom smjeru.

Poslanička orijentacija – hadis o srcu i namjeri

Poslanik islama Muhamed, a.s., usmjerava pažnju vjernika prema unutarnjem mjestu odluke, srcu i namjeri (nijjetu). Njegove riječi su jasan kompas u vremenu pritisaka i zbunjenosti: „Zaista se djela vrednuju prema namjerama, i svakome pripada ono što je naumio.“ (Buhari i Muslim)
Ovim hadisom poslanik Muhamed, a.s., postavlja temelj duhovne orijentacije: nije presudno koliko se vidi, nego iz kojeg smjera dolazi djelo. On sam nije slijedio većinu, niti se ravnao prema trenutnoj koristi, nego prema istini, čak i kada je to značilo samoću, osporavanje i teret odgovornosti. Savjest, oblikovana iskrenim nijjetom, postaje prostor odgovornosti pred Bogom, mjesto gdje se odlučuje hoće li čovjek ići linijom lakšeg puta ili putem koji je ispravan. Duhovna orijentacija, u poslaničkom smislu, počinje upravo tu: u namjeri koja je čista i smjeru koji ne ovisi o aplauzu, nego o istini.
Nova godina ne traži nova obećanja ni velike zaokrete, nego iskrenu provjeru smjera kojim već idemo. Ne pitamo se trebamo li sve ispočetka, nego jesmo li putem skrenuli, jesmo li usporili iz pravih razloga i jesmo li, usprkos svemu, ostali ljudi. Duhovna orijentacija ne mijenja se vatrometom ni promjenom kalendara; ona se provjerava u tišini savjesti. Početak godine zato može biti trenutak tihe korekcije kursa, ne dramatične promjene, nego svjesnog povratka onome što je ispravno. Jer često nije potrebno ići brže, nego se vratiti pravcu.

Maljevac kao primjer orijentacije kroz djelo

Granica je po svojoj naravi mjesto zbunjenosti, čekanja i testiranja, prostor u kojem se lako izgubi strpljenje, ali i smisao. Upravo zato Maljevac postaje konkretan primjer duhovne orijentacije: ovdje se smjer ne traži u brzini ni u dojmu, nego u odgovornosti. Izgradnja Islamskog centra nije odgovor na trend, niti pokušaj da se bude viđen, nego svjesna odluka da se ostane na putu dobra i onda kada je sporo i zahtjevno. Ustrajnost u gradnji pokazuje da je orijentacija jasna: ne skretati prema lakšem, nego ostati uz ispravno. I dok mnogi mijenjaju pravac prema okolnostima, Maljevac potvrđuje da je najvažnije znati zašto ideš i ostati pri tome.
Smjer se ne potvrđuje onim što govorimo, nego onim što činimo. Djela su najtočniji kompas jer pokazuju gdje stvarno idu naše vrijeme, snaga i briga. Vakifi koji daju bez potrebe da budu viđeni, volonteri koji dolaze i kada je teško, ljudi koji ostaju kada nema aplauza – oni svjedoče jasnu orijentaciju. Ovdje nema spektakla, ali ima kontinuiteta, a upravo on razlikuje prolazni zanos od trajne odluke. Jer duhovna orijentacija se najjasnije vidi po tome gdje se svakodnevno vraćamo i za što smo spremni ustrajati. Upravo se u ovoj postojanoj gradnji, u tihom odricanju vremena, snage i komfora, očituje Božja navigacija koja ne vodi najkraćim putem, nego najispravnijim smjerom, gdje se orijentacija ne mjeri brzinom uspjeha, nego spremnošću da se radi, daje i ustraje radi Njega, čak i onda kada put nije lagan ni nagrađen pogledima drugih.

Zaključak – kad putokazi zakažu

Svijet možda još dugo neće pronaći mir, ali čovjek uvijek može pronaći smjer. Kada vanjski putokazi zakažu, ostaje savjest kao posljednja i najpouzdanija orijentacija. Nova godina tada prestaje biti obećanje promjene izvana i postaje poziv na unutarnju jasnoću. Ne traži od nas da znamo sve odgovore, nego da ne izgubimo sebe dok tražimo put. Jer onaj tko sačuva unutarnji smjer, neće zalutati ni u godini bez garancija. U takvoj godini ne traži se savršena mapa, nego čisto srce i odlučnost da se ostane na putu dobra. Ako znamo kome se vraćamo i pred kim stojimo sa svojim djelima, tada ni neizvjesnost ne mora biti prijetnja, nego prilika za zrelost. Neka nam ova godina bude manje potraga za sigurnošću, a više vjernost smjeru koji daje smisao, čak i kada put vodi kroz maglu.

Ako u vremenu bez mape sačuvamo savjest, čistoću namjere i spremnost da ustrajno činimo dobro tamo gdje jesmo, tada ne samo da nećemo izgubiti sebe, nego ćemo i u godini bez garancija sigurno hodati pravim smjerom.