Innehu min Sulejmane ve innehu
Ono je od Sulejmana i ono glasi
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Uvod – što je duhovna nakupina

Postoji stanje u kojem čovjek izvana izgleda ispravno, čak pobožno, a iznutra je zagušen. Ne grijehom koji boli i peče savjest, nego nečim opasnijim: navikom bez budnosti, formom bez sadržaja, vjerom koja se taloži, ali se ne pročišćava. Kao što se tijelo može začepiti od onoga što se ne izbaci, tako se i duša može opteretiti onim što se prakticira bez svjesnosti. To stanje možemo nazvati duhovna nakupina.
Duhovna nakupina ne nastaje zato što čovjek malo čini, nego često zato što čini mnogo, ali bez preispitivanja. Ibadeti se gomilaju, riječi se ponavljaju, stavovi se učvršćuju, ali srce ostaje isto. Ne mekše, ne poniznije, ne osjetljivije na istinu. Vjera tada prestaje biti put koji čovjeka mijenja, a postaje okvir u kojem se čovjek učahuri. Tu počinje ozbiljno pitanje: živimo li vjeru ili je samo pokazujemo? Jesmo li vjernici koji dopuštaju da ih vjera oblikuje iznutra ili vjernici koji su naučili kako se vjera nosi izvana? Jer nije svaka pobožnost znak blizine Bogu, kao što ni svaka tišina nije sabur. Ponekad je duhovna nakupina upravo u tome da se prestane pitati, prestane sumnjati u sebe, prestane čistiti nutrinu.
Ova tema nije optužnica protiv drugih. Ona je ogledalo. Jer duhovna nakupina ne vidi se lako na drugima, ali se prepoznaje u sebi, ako čovjek ima hrabrosti stati i pogledati iskreno.

Gluma vjere – kada forma pretekne suštinu

Postoji trenutak kada vjera prestane biti put i počne ličiti na ulogu. Kada se zna kako se treba ponašati, ali se zaboravi zašto. Vanjski znakovi vjere tada postaju važniji od unutarnje promjene, a forma počne prekrivati prazninu umjesto da je liječi. Čovjek klanja, posti, govori ispravnim riječima, ali se to ne pretače u blagost, poštenje, odgovornost, točnost i strah od nepravde prema drugima. Ibadet tada postaje navika, rutina, čak i identitet, ali ne i susret s Bogom. Radi se “jer tako treba”, jer se očekuje, jer se tako izgleda vjernički. A ono što nedostaje jeste tišina u kojoj se čovjek zapita: šta je ovaj ibadet promijenio u meni? Ako namaz ne smiruje narav, ako post ne omekšava srce, ako zikr ne obuzdava jezik – onda forma stoji, ali suština izostaje.
Gluma vjere najčešće nije svjesna prevara drugih, nego tiha obmana samoga sebe. Čovjek počne vjerovati da je dobar zato što izgleda ispravno. Govori o vjeri tečno, citira, savjetuje, upozorava… ali bez traga vjere u karakteru. I tada se vjera ne živi, nego prezentira. Ne nosi se kao emanet, nego kao kostim. A upravo tu počinje duhovna nakupina: kada se spolja gradi slika, a iznutra ništa ne čisti.

Licemjerstvo (nifak) – opasnost koja ne boli odmah

Licemjerstvo je jedna od najopasnijih duhovnih bolesti upravo zato što ne boli odmah. Grijeh čovjeka može zaboljeti, posramiti, natjerati na pokajanje. Licemjerstvo rijetko. Ono se skriva iza ispravnih riječi, poznatih fraza i vanjske forme koja djeluje “u redu”. Griješnik zna da je slab. Munafik često misli da je već na pravoj strani.
Razlika između grijeha i nifaka je suštinska. Grijeh je pad, a nifak je stanje. Grijeh je slabost koju čovjek priznaje sebi, a licemjerstvo je zabluda u kojoj čovjek sebe uvjerava da je bolji nego što jeste. Griješnik se još uvijek može vratiti, jer zna da je pogriješio. Licemjer se rijetko vraća, jer ne vidi razlog da se mijenja.
Zato je nifak teži od otvorenog grijeha. Ne zato što je glasniji, nego zato što je tiši. Ne zato što je očit, nego zato što se skriva. On ne ruši vjeru frontalno, nego iznutra, polako. Čovjek i dalje klanja, govori o vjeri, brani je riječima, ali ona ne ostavlja trag u njegovom ponašanju, u njegovoj pravdi, u njegovom odnosu prema ljudima.
Licemjerstvo je stanje u kojem se forma vjere koristi kao štit od samokritike. Sve izgleda ispravno izvana, ali se iznutra ništa ne preispituje. I upravo zato ova opasnost ne boli odmah. Ona uspavljuje savjest. A kada se savjest uspava, tada duhovna nakupina polako, ali sigurno, uzima svoje mjesto.

Kur’anski i poslanički kontekst

Kur’an o munaficima govori ozbiljno, ali ne senzacionalistički. Ne da bi ljudi jedni druge prozivali, nego da bi se svako imao čega pobojati u vlastitom srcu. Munafici se u Kur’anu ne opisuju prvenstveno po tome kako izgledaju, nego po raskoraku između onoga što govore i onoga što žive. Izgovaraju riječi vjere, ali im srca ostaju prazna; stoje u safovima, ali bježe od odgovornosti; govore o Bogu, ali Ga se istinski ne boje. „O vjernici, zašto govorite ono što ne radite? Kako je Allahu mrsko kada govorite ono što ne činite!“ (Es-Saff, 2.–3.) Ajet je kratak, jasan, ne osuđuje druge nego razotkriva raskorak o temi o kojoj govorimo i poziva na samopropitivanje.
Poslanik Muhammed, a.s., je rekao: „Znakovi licemjera su trojica: kada govori – laže; kada obeća – ne ispuni; i kada mu se povjeri emanet – iznevjeri.“ (Bilježe Buhari i Muslim) Ovdje Poslanik, a.s., pojašnjava ovu opasnost o znakovima licemjerstva: kada se govori – laže se; kada se obeća – ne ispuni se; kada se povjeri emanet – iznevjeri se. To nisu vanjski propusti, nego unutarnji lomovi karaktera. I zato je poruka jasna: licemjerstvo nije pitanje slabosti, nego pitanje neiskrenosti. Ovim riječima Poslanik, a.s., ne usmjerava pažnju na vanjštinu niti na formalne znakove vjere, nego razotkriva ono što se događa iznutra, raskorak između izgovorenog i učinjenog. Upravo tu, u tom tihom razmaku između riječi i djela, rađa se licemjerstvo koje ne boli odmah, ali dugoročno razgrađuje vjeru. Zato ovaj hadis nije osuda ljudi, nego upozorenje srcima, da se vjera ne mjeri govorom, nego dosljednošću.
Važno je razumjeti da ova upozorenja nisu data da bi se drugi mjerili i etiketirali, nego da bi se vjernik neprestano vraćao sebi. Kur’an ne otkriva munafike da bi ih ljudi lovili, nego da bi se srca liječila prije nego se zapečate. U tom smislu, govor o nifaku nije osuda, nego lijek, doduše gorak, ali nužan. Jer kada Allah upozorava na licemjerstvo, On zapravo poziva na iskrenost. A iskrenost je temelj svake zdrave vjere.

Kada vjera postane imidž

U vremenu vidljivosti, vjera se lako pretvori u sliku umjesto u put. Kada postane dio identiteta koji se pokazuje, a ne odgovornosti koja se nosi, tada se gubi njena težina. Vanjski znakovi, javni nastupi, citati i poruke mogu stvoriti dojam pobožnosti, ali ne mogu zamijeniti ahlak, poštenje i dosljednost u svakodnevici. Vjera tada služi da se potvrdi slika o sebi, a ne da se čovjek pred Bogom preispita. Opasnost je u tome što se vjera počne braniti riječima, dok se istovremeno ruši ponašanjem. Čovjek postaje osjetljiv na to kako izgleda pred ljudima, ali sve manje osjetljiv na to kakav je pred Allahom. Kada vjera postane imidž, gubi se spremnost na osobnu promjenu, jer je važnije sačuvati sliku nego popraviti stanje. A vjera, čim prestane obvezivati, prestaje i liječiti.

Znakovi duhovne nakupine

Duhovna nakupina rijetko se prepoznaje odmah, jer ne boli na prvi dodir. Ona se taloži tiho, u navikama, u načinu razmišljanja i u odnosu prema drugima. Jedan od prvih znakova je puno govora o vjeri, a malo iskrenog samopropitivanja. Čovjek zna citate, pojmove i forme, ali rijetko sebi postavlja neugodna pitanja: Gdje sam ja u ovome? Što moja vjera mijenja u mom ponašanju?
Drugi znak je strogoća prema drugima, a blagost prema sebi. Lako se uočavaju tuđe greške, propusti i “neispravnosti”, dok se vlastiti grijesi relativiziraju, opravdavaju ili potpuno prešućuju. Vjera tada prestaje biti ogledalo, a postaje povećalo, ali samo za druge.
Treći znak je osjetljivost na kritiku, čak i onda kada dolazi s dobrim nijjetom. Svaka opomena doživljava se kao napad, svako pitanje kao prijetnja, jer forma vjere služi kao štit ega, a ne kao put poniznosti. Čovjek brani sliku o sebi, umjesto da popravlja sebe.
I konačno, možda najopasniji znak: ibadet koji ne ostavlja trag na ahlaku. Klanja se, posti se, govori se o vjeri, ali nema više strpljenja, blagosti, poštenja, točnosti i odgovornosti. Kada ibadet ne mijenja odnos prema ljudima, postoji opasnost da se pretvorio u rutinu koja smiruje savjest, ali ne čisti srce.
Duhovna nakupina ne znači da nema vjere, nego da je vjera ostala bez kisika. I ako se ne prepozna na vrijeme, počinje gušiti ono najvažnije: iskren odnos prema Allahu i prema ljudima.

Lijek – čišćenje, a ne šminkanje duše

Lijek za duhovnu nakupinu nije u dodavanju još forme, nego u povratku iskrenosti. Duša se ne čisti javnim nastupima, nego tihim nijjetom. Ne spašava nas ono što drugi vide, nego ono što Allah zna o nama kada ostanemo sami sa sobom. Zato je prvi korak priznati sebi da vjera nije dekor, nego odgovornost. Iskren nijjet je početak svakog ozdravljenja. Kada čovjek prestane raditi ibadet da bi izgledao ispravno, a počne ga raditi da bi bio ispravan, tada se forma vraća na svoje mjesto kao sredstvo, a ne cilj. Tiha dobra djela, ona koja nitko ne bilježi osim Boga, razgrađuju slojeve glume i vraćaju čovjeka sebi. U njima se vjera ponovo osjeti kao odnos, a ne kao identitet.
Čišćenje duše traži i povratak suštini: saburu koji se ne reklamira, skromnosti koja ne traži potvrdu i odgovornosti koja ne bira publiku. Manje pokazivanja, više življenja. Manje govora o vjeri, više vjere u ponašanju, općenito u životu. Tek tada ibadet ponovo ostavlja trag na ahlaku, a vjera prestaje biti teret i postaje put.

Zaključak – poziv na iskrenost

Vjera nije predstava, niti je pozornica na kojoj se skupljaju pogledi, aplauzi, lajkovi. Ona je odnos između čovjeka i Boga, tih, osoban i odgovoran. Allah ne gleda koliko se pokazujemo, nego koliko smo istiniti; ne mjeri formu, nego srce i djela. Zato je opasnije glumiti ispravnost nego priznati slabost. Slab vjernik koji se kaje bliži je istini od onoga koji se skriva iza forme, a iznutra ostaje nepromijenjen.
Ova kolumna nije poziv da gledamo u druge, nego da zastanemo pred sobom. Da se zapitamo: živim li ono što govorim, ili govorim ono što bih volio da jesam? Duhovna nakupina se ne čisti optuživanjem drugih, nego iskrenim preispitivanjem sebe. Jer vjera koja se živi ne treba dokazivanje, a vjera koja se glumi uvijek traži publiku.

Neka nas Allah sačuva licemjerstva koje ne boli odmah, ali razara iznutra. Neka nam podari iskrenost u nijjetu, poniznost u ibadetu i snagu da budemo ono što tvrdimo da jesmo. Amin!

Ova kolumna je poziv da se vjera prestane nositi kao ukras i počne živjeti kao odgovornost, da se čovjek iskreno zagleda u raskorak između onoga što pokazuje i onoga što uistinu živi, jer samo očišćeno srce, a ne dotjerana forma, spašava čovjeka od duhovne nakupine i vodi ga prema vjeri koja ostavlja trag u djelima, karakteru i odnosu prema drugima.