DUHOVNA DISCIPLINA

– kad osjećaji utihnu, disciplina ostaje kao najtiši, ali najpouzdaniji dokaz vjere

Innehu min Sulejmane ve innehu
Ono je od Sulejmana i ono glasi
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Sredina mjeseca siječnja je vrijeme kada se stvari smiruju na početku Nove godine. Početni zanos Nove godine polako se stišava, praznici su iza nas, drugo polugodište nastave počinje, a svakodnevica se vraća u svoj uobičajeni ritam. Na granici se kolone smanjuju, snijeg i hladnoća ostaju, ali bez dramatike kao stalni podsjetnik da život ide dalje i kad je teško i kad je tiho. Upravo u takvim danima postaje jasno da ono što nas drži nije trenutni osjećaj, nego duhovna disciplina – tiha odluka ili tihi test izdržljivosti da se ostane na pravom putu i kada nema posebne motivacije. Duhovna disciplina ne pokazuje se kad je lako i sve ide po planu, nego kad nema vanjskog poticaja, a čovjek ipak ostaje vjeran onome što je ispravno. Ona se rađa upravo u toj svakodnevnoj tišini, gdje se bez buke odlučuje hoće li se nastaviti ili odustati.

Duhovna želja često je vezana uz osjećaj – nadahnuće, zanos ili trenutnu motivaciju – dok je duhovna disciplina tiha odluka da se ustraje i onda kada osjećaja nema. Ona nije krutost ni mehaničko ponavljanje, nego vjernost onome što čovjek zna da je ispravno, čak i kad je teško, hladno i sporo. Časni Kur’an nas podsjeća: „O vjernici, budite strpljivi, budite ustrajni i na granicama bdijte, i bojte se Allaha da biste uspjeli.“ (Ali Imran, 3:200.). Ovaj ajet ne govori o trenutnoj snazi, nego o dugom dahu vjere. Vjera se ne živi kada je lako i toplo, nego kada je put dug, korak težak, a nagrada nevidljiva. Upravo tada disciplina postaje most između znanja i djela, između onoga što vjerujemo i onoga kako živimo. Bez nje vjera ostaje želja, a s njom postaje put koji se hoda iz dana u dan.

Noć Lejletul-Miradža, u mubarek mjesecu redžebu, pokazuje da su najveći duhovni uzleti mogući samo kroz potpunu predanost i povjerenje. Isra – putovanje iz Mekke u Jerusalem i Miradž – uzdignuće kroz nebesa – nisu bili bijeg od stvarnosti, nego potvrda da se do blizine Uzvišenog dolazi kroz poslušnost i strpljenje. Poslanik Muhamed, a.s., je nakon tog neizmjernog doživljaja ostao isti u odgovornosti, ali snažniji u misiji. Zato je rečeno: „Es-salātu mi‘rādžul-mu’min“ – Namaz je miradž (uzdignuće) vjernika, jer nas svakodnevno, tiho i bez buke, uzdiže iznad umora i hladnoće svakodnevice. Namaz je disciplina koja nas nosi i onda kada osjećaj izostane, ali smjer ostane jasan. Upravo u toj svakodnevnosti namaza vidi se snaga duhovne discipline koja ne traži posebno raspoloženje, nego iskrenu prisutnost. Namaz nas uči da se najviši uzleti ne događaju povremeno, nego redovno, kroz vjernost obvezi. Tako Miradž prestaje biti samo povijesni događaj, a postaje stalni poziv da se kroz disciplinu srca ostane povezan s Uzvišenim.

Snijeg ne pita jesmo li spremni, niti hladnoća daje izgovore – obveze ostaju iste, samo su uvjeti teži. Upravo zato zima postaje tihi učitelj duhovne discipline, jer traži da se ustane i kada je teško, da se dođe i kada nema volje, da se učini ono što treba bez buke i opravdanja. U takvim danima disciplina se vidi u malim stvarima: u ranom ustajanju, u dolasku na namaz, u čišćenju snijega, u pomoći drugome. To su djela koja ne nastaju iz osjećaja, nego iz odluke da se ostane dosljedan dobru. Tamo gdje nema discipline u malom, teško je očekivati ustrajnost u velikom. Zato zimski dani razotkrivaju koliko je naša vjera ukorijenjena, a koliko ovisna o okolnostima. Onaj tko ostane postojan u hladnoći i tišini, pokazuje da mu disciplina nije teret, nego oslonac koji ga drži na pravom putu.

Izgradnja Islamskog centra u Maljevcu ne poznaje pauzu ni onda kada snijeg prekrije gradilište, a hladnoća uspori svaki pokret. Rad se nastavlja, volonteri dolaze, prisutnost ne prestaje – ne zbog trenutnog zanosa, nego zbog jasno usvojene discipline zajednice. Ovdje nema spektakla ni velikih najava, ali ima kontinuiteta koji traje mjesecima pa i godinama. Upravo ta dosljednost pokazuje da se projekt ne nosi emocijom trenutka, nego svjesnom odlukom da se ostane na putu dobra. Maljevac tako ne živi od inspiracije, nego od discipline koja se svakodnevno potvrđuje djelom. Takva disciplina stvara povjerenje, jer pokazuje da se na ovu zajednicu može računati i kada je teško. Ona uči da se velike stvari ne grade naletima snage, nego ponavljanjem ispravnih koraka. U tom ritmu rada odgaja se i čovjek i zajednica – strpljivo, tiho i postojano. I upravo zato ono što se ovdje gradi ima težinu koja nadilazi zidove.

Zaključak – disciplina čuva smjer
Duhovna disciplina ne mijenja cilj kojem težimo, nego čuva put kojim do tog cilja dolazimo. U mubarek mjesecu redžebu, vremenu podsjećanja i uzdizanja, pozvani smo da ne odustajemo onda kada je tiho, hladno i bez vidljivih nagrada. Nije presudno koliko brzo idemo, nego ostajemo li u pokretu i kada izostane osjećaj, podrška ili olakšanje. Jer vjera se ne potvrđuje u izvanrednim trenucima, nego u svakodnevnoj postojanosti. Onaj tko ostane discipliniran u tišini, Allahu radi, Allah mu otvori vrata u širini – onda kada to najmanje očekuje. Takva disciplina gradi unutarnju snagu koja ne ovisi o okolnostima ni raspoloženju. Ona nas uči da se istinski napredak događa tiho, daleko od pogleda i priznanja ljudi. I zato je duhovna disciplina jedan od najvećih darova koje čovjek može ponijeti kroz vrijeme kušnje, ali i kroz vrijeme blagostanja.

Duhovna disciplina je tiha, svakodnevna vjernost Bogu koja nas, bez buke i oslanjanja na osjećaje, nosi kroz hladnoću, umor i neizvjesnost, čuva smjer srca i pretvara vjeru iz riječi u postojan život koji se gradi korak po korak.