Innehu min Sulejmane ve innehu
Ono je od Sulejmana i ono glasi
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Uvod – kraj godine kao trenutak dijagnoze

Kraj godine prirodno je vrijeme za zaustavljanje. Tada ljudi rade bilanse, planove, zdravstvene preglede, podvlače crte ispod brojeva i obveza. Mjeri se tlak, šećer, umor tijela. A rijetko se postavi pitanje stanja nutrine. Kako stoji srce? Koliko je umorna duša? Što je tijekom godine nakupljeno, a šta zanemareno?
U danima kada su putovanja učestalija, granice gušće, obitelji na okupu, a svijet pun brzih vijesti i teških slika, čovjek je izložen više nego inače. Upravo zato kraj godine nije samo prijelaz datuma, nego prilika za duhovnu dijagnozu – tiho, iskreno razlučivanje onoga što nosimo u sebi. Ne da bismo se optuživali, nego da bismo razumjeli.
Duhovna dijagnoza ne traži savršenstvo, nego istinu. Ona ne počinje pitanjem jesam li bio dovoljno dobar, nego jesam li bio budan, svjestan, odgovoran. Dijagnoza nije osuda, nego prvi korak ozdravljenja. Kao što liječnik ne proglašava krivnju, nego traži uzrok, tako i ovaj trenutak traži hrabrost da se pogleda unutra bez uljepšavanja.
Kraj godine zato može biti milost – prilika da se zapitamo u kakvom je stanju naša nutrina, što nas je iscrpilo, a što ojačalo, što treba liječiti, a što sačuvati. Jer bez tog pogleda, nijedan novi početak nije stvaran, nego samo nastavak iste bolesti drugim imenom.

Vrijeme kretanja, putovanja i umora

Kraj godine gotovo uvijek donosi pojačano kretanje: putovanja, granice, kolone, povratke kući i želju da se barem nakratko bude „svojima“. Tijelo se tada premješta s mjesta na mjesto, ali duša često ostaje umorna, preopterećena i bez stvarnog predaha. Vanjsko kretanje zna prikriti unutarnju iscrpljenost – čovjek je stalno u pokretu, a iznutra stoji. Slobodni dani, iako potrebni, ne donose automatski mir; oni samo otvore prostor u kojem se jasnije vidi što zapravo nosimo u sebi. Zato se u ovom razdoblju često sudaraju očekivanje odmora i osjećaj praznine. Razlika između odmora tijela i odmora duše postaje očita: tijelo se može zaustaviti, ali duša traži smisao, tišinu i razlučivanje. Upravo u tom neskladu između vanjskog puta i unutarnjeg stanja počinje potreba za duhovnom dijagnozom.

Bučni svijet i tiha duša

Živimo u vremenu u kojem svijet rijetko šuti. Vijesti, mreže, poruke i komentari ne prestaju, a globalna zbivanja – ratovi, stradanja, političke napetosti i ekonomske nesigurnosti – ulaze u naše domove brže nego ikada prije. Čovjek, i kada fizički miruje, iznutra često ostaje u stalnoj uznemirenosti. Duša je izložena buci koja se ne čuje ušima, ali se osjeti u nemiru, tjeskobi i raspršenosti misli. U takvom svijetu lako je izgubiti unutarnju tišinu. Informacije se gomilaju, ali smisao se razrjeđuje. Čovjek zna što se događa svugdje, a sve teže prepoznaje što se događa u njemu samom. Zato je duhovno razlučivanje postalo nužnost: ne unositi u srce sve što dođe do očiju i ušiju, nego svjesno birati čime hranimo svoju nutrinu. Tišina duše ne znači bijeg od stvarnosti, nego sposobnost da se u buci sačuva orijentir. To je trenutak kada čovjek zastane i zapita se: što me iscrpljuje, a što me gradi? Što u meni budi strah, a što povjerenje? Bez tog unutarnjeg pregleda, vanjski svijet lako preplavi srce. A bez srca koje zna razlučivati, čovjek postaje samo još jedan umoran prolaznik kroz vlastiti život.

Duhovna dijagnoza – što to zapravo znači

Duhovna dijagnoza počinje razlikovanjem onoga što često miješamo: umor nije isto što i praznina, a zauzetost nije isto što i smisao. Čovjek može biti umoran jer daje sebe, ali i iscrpljen jer se rasipa bez pravca. Simptomi duhovne neravnoteže često su tihi, ali uporni: unutarnji nemir, stalna žurba bez radosti, razdražljivost, površnost u odnosima, gubitak zahvalnosti. Duhovno razlučivanje znači stati i iskreno se zapitati što me u posljednje vrijeme puni, a što prazni, što me smiruje, a što me iznutra razjeda. Nije svaka aktivnost znak zdravlja, niti je svaka tišina znak slabosti. Duhovna dijagnoza traži hrabrost da se pogledamo bez uljepšavanja i bez samoprijekora. Ona nije osuda vlastitih padova, nego prepoznavanje pravog uzroka umora. Tek kada znamo šta nas udaljava od Boga, možemo svjesno birati ono što nas Njemu vraća. Upravo u tom razlučivanju počinje ozdravljenje duše.

Kur’anska perspektiva i oslanička praksa razlučivanja – unutarnja pažnja

Kur’an duhovnu dijagnozu postavlja vrlo jasno i bez uljepšavanja, ali uvijek s ciljem buđenja, a ne optuživanja. Govori o ljudima koji imaju srce, ali njime ne razumiju, imaju oči, ali ne vide, i uši, ali ne čuju – ne zato što im nešto nedostaje, nego zato što su izgubili svjesnost. Kur’an nije dekoracija vjere, nego ogledalo čovjekove nutrine; ne traži da se samo uči, nego da se njime razlučuje vlastiti put. Upravo u tome leži poziv na unutarnju budnost: da se zapitamo što nas čini nemirnima, što nas udaljava od smisla, a što nas vraća Bogu. Bog u Kur’anu ne traži savršenstvo bez greške, nego iskrenost bez glume i svjesnost bez automatizma. Zato je razlučivanje čin vjere, a ne slabosti – jer samo onaj koji se usuđuje pogledati u svoje srce može krenuti putem ozdravljenja. “Oni imaju srca – ali njima ne shvaćaju; imaju oči – ali njima ne vide; imaju uši – ali njima ne čuju. Oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.” (Kur’an, El-A‘raf, 7:179.) Ovaj ajet nije presuda drugima, nego poziv svakome od nas da provjeri u kakvom je stanju njegova nutrina – posebno onda kada se godina primiče kraju, a tišina traži odgovor.
Poslanik, a.s., nije učio ljude samo što da rade, nego kako da budu. Njegova praksa vjere bila je stalna pažnja prema unutarnjem stanju čovjeka, prema srcu kao središtu odluka, namjera i odnosa. U jednom poznatom hadisu kaže: “U tijelu ima jedan organ; ako je on ispravan, ispravno je cijelo tijelo, a ako je on pokvaren, pokvareno je cijelo tijelo. To je srce.” (Buhari i Muslim) Ovaj hadis ne govori samo o moralu, nego o dijagnozi. On nas podsjeća da se stvarne promjene ne događaju na površini, nego iznutra. Poslanik, a.s., nije poticao pretjerivanje u formi, nego ravnotežu u životu; nije tražio da se vjera gomila, nego da se živi. Njegov ibadet ostavljao je trag u ponašanju: u smirenosti, pravednosti, blagosti i odgovornosti. Duhovno razlučivanje, u tom smislu, nije povremeni čin na kraju godine, nego stalna praksa – da se čovjek zapita ne samo jesam li nešto učinio, nego što je to učinilo meni. Je li me približilo Bogu ili me iscrpilo bez smisla? Je li me učinilo strpljivijim ili tvrđim prema drugima? Poslanikova praksa uči da je vjera zdrava onda kada uređuje unutarnji svijet, a ne samo raspored obveza. Razlučivanje je zato znak duhovne zrelosti, a ne slabosti – jer samo onaj koji pazi na svoje srce može uistinu paziti i na druge.

Blagdani drugih i naš odnos prema njima

Vrijeme kraja godine u našem prostoru obilježeno je i blagdanima drugih vjerskih tradicija, posebno kršćanskim Božićem i Novom godinom. To vrijeme nije samo kalendarska činjenica, nego i duhovni test: kako živimo svoju vjeru dok živimo uz vjeru drugoga. Poštovanje, mir i suživot nisu dodatak vjeri, nego njezin ispit u praksi. Način na koji gledamo na blagdane drugih, kako govorimo, kako se ponašamo i kako reagiramo, često otkriva više o našem unutarnjem stanju nego formalne izjave vjere.
Vjera se ne potvrđuje izolacijom, nego dostojanstvom odnosa. Ne gubi se ako se drugome čestita dobro, mir ili radost, ali se može izgubiti ako se u srcu nastani prijezir, zatvorenost ili oholost. Upravo u ovakvim danima duhovna dijagnoza postaje jasnija: jesmo li ljudi koji vjeru nose kao most ili kao zid. Jer ono što nosimo u sebi neminovno se pokaže u susretu s drugim.

Primjeri dobre prakse – kad vjera ima oblik

Duhovna zdravost ne prepoznaje se po tome koliko se govori o vjeri, nego koliko ona ima oblik u svakodnevici. Male geste često otkrivaju više od velikih riječi: zastati pored umornog putnika, pomoći bez pitanja, dati bez potrebe da se zna kome. Takva djela nemaju etiketu, ali imaju težinu. Ona se ne objavljuju, ali ostavljaju trag.
U ovim danima, na granicama, u kolonama i uz cestu, vidi se koliko je vjera stvarna onda kada se živi tiho. Ljudi koji ne propovijedaju, ali ostaju; koji ne objašnjavaju, ali služe; koji ne traže priznanje, ali nose odgovornost – oni su najjasniji primjer duhovne zrelosti. Njihova vjera ima oblik u ponašanju, u odnosu prema drugome i u spremnosti da se učini dobro i kada je nezgodno.
Takva praksa pokazuje da je duhovna dijagnoza dobra onda kada rezultira plodom: smirenošću umjesto nervoze, brigom umjesto ravnodušnosti i prisutnošću umjesto bježanja. Jer zdrava vjera ne traži pozornicu – ona se prepoznaje po plodu koji ostaje iza čovjeka.

Maljevac kao mjesto razlučivanja

Maljevac je mjesto na kojem se razlučivanje ne uči teorijski, nego se živi. Granica ovdje svakodnevno provjerava namjere: zašto dolazim, koliko mogu dati, hoću li zastati ili samo proći. Upravo u tom prostoru stalnog kretanja, umora i čekanja ogleda se stvarna snaga vjere – ne u riječima, nego u postojanosti. Projekt izgradnje Islamskog centra u Maljevcu postao je ogledalo zajednice: tko ostaje kada nema aplauza, tko ustraje kada je sporo i tko radi kada se ne vidi odmah rezultat. Umor koji se ovdje osjeti ne vodi odustajanju, nego razlučivanju – što je prolazno, a što vrijedno truda. Strpljenje i kontinuitet pokazali su se kao znak zrelosti, i pojedinaca i zajednice. Gradnja objekta tako ide paralelno s gradnjom svijesti: da se vjera ne mjeri brzinom ni vidljivošću, nego dosljednošću i iskrenim nijjetom. Maljevac, upravo zato, nije samo lokacija, nego prostor duhovne provjere i rasta.

Zaključak – dijagnoza koja vodi naprijed

Nova godina ne traži nove maske, nove parole ni nove slike o sebi, nego čišće srce i iskren pogled prema unutra. Duhovna dijagnoza nije da bismo se optužili, nego da bismo prestali živjeti u zabludi o vlastitoj snazi. Bolje je jasno priznati slabost nego godinama glumiti sigurnost koja nema korijena. Razlučivanje je zato duhovna odgovornost – prema sebi, prema drugima i prema Bogu. Onaj tko se usuđuje vidjeti sebe onakvim kakav jest, bez uljepšavanja i bez bijega, lakše će prepoznati put kojim treba ići. Jer istinski napredak ne počinje promjenom kalendara, nego promjenom svijesti.

Na prijelazu godine, u vremenu putovanja, buke i umora, duhovna dijagnoza postaje nužan čin vjere i zrelosti – tiho, iskreno razlučivanje stanja vlastite nutrine koje nas, kroz kur’ansku i poslaničku mudrost, odnos prema drugima, primjere svakodnevne dobrote i iskustvo Maljevca kao mjesta granice i gradnje, vodi od površnog kretanja prema svjesnom hodu, od lažne snage prema iskrenoj slabosti i od vanjskih promjena prema unutarnjem ozdravljenju koje jedino daje smisao novom početku.