DOK SVIJET VIČE, MALJEVAC GRADI
- na početku 2026. godine

Nova godina uvijek dolazi s velikim riječima, ali svijet je dočekuje umoran. Ratovi nisu stali u ponoć, granice nisu nestale s vatrometom, a neizvjesnost nije resetirana promjenom kalendara. Dok jedni slave, drugi i dalje broje dane bez mira, sigurnosti i odgovora. I upravo u tom kontrastu, između želje za novim početkom i stvarnosti koja ne staje, Nova godina postavlja ozbiljno pitanje: gdje smo mi u svemu tome i što zapravo gradimo dok vrijeme ide dalje?
Na granici se Nova godina ne osjeti kroz odbrojavanje, nego kroz kolone, povratke, umorna lica i tiho kretanje prema kući. Maljevac i prvog dana godine izgleda isto kao i jučer, granica stoji, ljudi prolaze, a gradilište Islamskog centra ne prestaje biti znak da se nešto ipak pomiče. Ne brzo, ne spektakularno, ali postojano. Dok svijet traži brza rješenja, ovdje se i dalje gradi – korak po korak, čovjek po čovjek, bez velikih najava, ali s jasnom porukom. Jer u vremenu globalnih lomova, pravo pitanje nije što svijet radi s nama, nego što mi radimo s vremenom koje nam je dano.

Svijet u 2026. ne ulazi s predahom. Ulazi zadihan. Ratovi nisu završeni, podjele nisu smanjene, strahovi nisu utišani. Nova godina nije donijela reset, nego nastavak svega onoga što već dugo živimo. Samo se kalendar promijenio, a teret je ostao isti. I zato se na početku ove godine ne postavlja pitanje planova, nego smisla. Gdje je danas čovjek u svemu ovome? I gdje je granica između pukog preživljavanja i života koji ima svrhu?

Globalni govor danas je govor moći, oružja i interesa. Granice se zatvaraju, zidovi se podižu, jezici se oštre. Ljudi se umaraju ne samo od putovanja, nego od neizvjesnosti. Sve je brže, ali sve pliće. U takvom svijetu buka postaje zamjena za sadržaj, a strah gorivo svakodnevice. Mnogo se govori, a malo gradi. Mnogo se obećava, a malo ostaje. Dovoljno je pogledati vijesti s različitih strana svijeta: dok se u jednom dijelu planete ruše gradovi i pomiču granice silom, u drugom se podižu nove ograde i zatvaraju vrata ljudima u potrebi. U takvom ozračju nesigurnosti i podjela, rijetko tko govori o građenju, strpljenju i odgovornosti, a upravo toga svijetu najviše nedostaje.

I baš zato Maljevac stoji kao kontrapunkt. Dok se svijet raspada u riječima, ovdje se gradi u tišini. Ne raspravlja se, zida se. Ne obećava se, radi se. Nema velikih parola, nema globalnih ambicija. Ima lopate, betona, koordinacija, ljudi i ustrajnosti. I to je možda najjača poruka u vremenu kada svi viču. Baš u toj tišini rada Maljevac postaje odgovor svijetu: dokaz da se smisao ne proizvodi bukom, nego odgovornošću, i da se budućnost ne gradi riječima, nego rukama koje ostaju kad je najteže.

Izgradnja Islamskog centra u Maljevcu ne raste usprkos svijetu nego kao odgovor svijetu. Ne kao inat, nego kao nada. Svaki zid koji se podigne poruka je da čovjek još vjeruje u budućnost. Da nije sve izgubljeno. Da se još isplati ulagati u dobro, iako se loše lakše prodaje. Gradnja ovdje nije tehnički proces, nego etički stav. Ovdje se pokazuje da se smisao ne stvara čekanjem da se svijet popravi, nego djelovanjem tamo gdje jesi. Dok globalni tokovi proizvode strah, Maljevac proizvodi povjerenje i to tiho, sporo i tvrdoglavo ljudski.

Granica u 2026. nije samo politička. Ona je granica između buke i smisla. Između odustajanja i ustrajnosti. Između cinizma i nade.
Na toj granici Maljevac svakodnevno pokazuje da se može drugačije. Da granica ne mora biti kraj, nego mjesto odluke: hoćeš li samo proći ili ćeš nešto ostaviti iza sebe. Na toj liniji svatko se mora opredijeliti što nosi sa sobom u Novu godinu, strah koji paralizira ili odgovornost koja gradi. Maljevac ne nudi brza rješenja, ali svakodnevno svjedoči da se smisao ne nalazi u bježanju, nego u ostajanju i ustrajnom radu.

2026. neće promijeniti sustavi. Neće to učiniti ni velike konferencije ni nove strategije. Promijenit će je ljudi koji ostanu normalni. Vakifi koji daju bez buke. Volonteri koji dolaze kad je hladno. Putnici koji zastanu i pitaju treba li šta. Obični ljudi koji ne čekaju savršen svijet da bi činili dobro. Oni neće biti na naslovnicama, ali će držati svijet da se ne raspadne do kraja. Neće mijenjati tok povijesti velikim riječima, nego malim, upornim djelima koja se ponavljaju svaki dan. I upravo na njima počiva razlika između svijeta koji samo preživljava i svijeta koji još ima smisla.

Ne tražimo da svijet postane bolji preko noći. Počinjemo od svog prostora. Od svog zida. Od svog dana. Od svoje odgovornosti. Ako svatko preuzme mali dio, svijet se možda neće promijeniti u vijestima, ali hoće u stvarnosti. To je jedini put koji ima težinu u vremenu umora i nepovjerenja. Velike promjene uvijek počinju na malim, konkretnim mjestima. Tamo gdje se ne govori što bi netko drugi trebao učiniti, nego što ja mogu danas učiniti. Maljevac upravo to pokazuje: da odgovornost nije teret, nego sloboda da biraš dobro. I zato ova godina ne počinje velikim riječima, nego tihom, ali čvrstom odlukom da se nastavi graditi.

Dok drugi ruše – mi gradimo.
Dok drugi viču – mi ostajemo.
2026. ne počinje u svjetskim centrima moći.
Počinje ovdje. Na granici. Ali s razlogom.

Neka nam 2026. bude godina u kojoj, usred svjetske buke i nesigurnosti, biramo graditi smisao tamo gdje jesmo i to tiho, odgovorno i ustrajno, pa svima koji prolaze ovim putem želimo mirnu, čestitu i blagoslovljenu Novu 2026. godinu, s više nade nego straha i više djela nego riječi.