Deset dana prije Ramazana

– deset dana odluke prije mjeseca posta i obnove, priprema srca, prostora i zajednice na granici

Innehu min Sulejmane ve innehu
Ono je od Sulejmana i ono glasi
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Ramazan ne dolazi iznenada, iako ga često tako dočekamo. Deset dana uoči Ramazana nisu vrijeme najave, nego vrijeme namjere, trenutak u kojem se srce tiho odlučuje hoće li ovaj mjesec biti samo promjena ritma ili stvarni povratak mjeri. Ramazan ne započinje prvim ezanom, nego onim unutarnjim „da“ koje čovjek izgovori prije nego što nastupe propisi i rasporedi. Na granici je ritam već pojačan, ljudi su u pokretu, dani su ispunjeni, ali upravo to nije smetnja, nego prilika da se Ramazan dočeka budnog srca, a ne u zadnjem trenutku. Ovdje se jasno vidi da se Ramazanu ne dolazi iz tišine, nego se u tišinu ulazi usred stvarnosti. U takvom okruženju priprema za Ramazan ne znači povlačenje, nego svjesno usmjeravanje onoga što već živimo. Granica tada postaje mjesto vježbe sabranosti, gdje se u gužvi uči smirenost, a u obvezama pronalazi namjera. Ramazan se tako ne čeka kao prekid života, nego kao njegovo dublje i čišće nastavljanje.

Kur’an nas podsjeća da se istinska promjena ne događa izvana, nego iznutra: „Allah neće promijeniti stanje jednog naroda dok oni ne promijene ono što je u njima samima.“ (Er-Ra‘d, 11.) Taj ajet ne govori o savršenstvu, nego o odluci, o trenutku kada čovjek postane svjestan svog stanja i odluči se vratiti mjeri. Priprema za Ramazan upravo je taj svjesni izbor da se započne proces čišćenja srca, namjere i odnosa, bez glume i bez odgađanja. Allah ne traži da dođemo gotovi, nego da dođemo spremni s iskrenom voljom da budemo bolji nego jučer. Ta spremnost se ne mjeri količinom planova, nego dubinom odluke da se promjena pusti u svakodnevicu. Na granici, gdje nema idealnih uvjeta, ta se odluka još jasnije vidi jer se ibadet ne odvaja od ponašanja, rada i odnosa prema ljudima. Ramazan koji se tako priprema ne ostaje u kalendaru, nego ulazi u život kakav on zaista jest.

Poslanik Muhamed, a.s., jasno postavlja tu mjeru riječima: „Koliko je postača koji od svoga posta nemaju ništa osim gladi i žeđi.“ (Ibn Madže) Ovim hadisom Ramazan se oslobađa forme i vraća svojoj suštini – on nije puka navika tijela, nego škola ponašanja, strpljenja i samokontrole. Post tada postaje put obnove mjere: u govoru, u odnosima, u pogledu i u odgovornosti prema drugima. Ramazan mijenja čovjeka samo onoliko koliko je on spreman dopustiti da se promjena vidi i izvan ibadeta. Ta škola počinje prije prvog sehura, u načinu kako čovjek nosi dan, umor i susret s drugim. Na granici se to jasno prepoznaje, jer se post ne skriva u tišini kuće, nego se živi među ljudima, kolonom i obvezama. Ovdje Ramazan ne ispituje koliko možemo izdržati bez hrane, nego koliko možemo sačuvati mjeru kad je teško. Takav Ramazan ne ostaje zatvoren u džamiji, nego se prelijeva u ponašanje koje traje i nakon iftara.

U Maljevcu Ramazan dolazi dok su vrata otvorena, dok se radi, dočekuje i služi. Gradilište Islamskog centra, vidljiv uspjeh džemata i neumorna prisutnost volontera stvaraju ambijent u kojem se duhovna priprema ne odvaja od svakodnevice. Dežurstva uz kolone, rasporedi, vaktija i kalendar postaju orijentiri koji podsjećaju da ibadet nije bijeg od stvarnosti, nego njezino smirivanje i uređenje. Ako se u takvom ritmu može usporiti srce, sabrati misao i pojačati ibadet, onda je to moguća mjera za svako mjesto i svaku okolnost. Ovdje se Ramazan ne dočekuje zatvaranjem od svijeta, nego ulaskom u njega s jasnijom namjerom i mirnijim držanjem. Post se uči kroz ponašanje dok se radi, čeka i susreće s ljudima, a ne samo kroz tišinu ibadeta. Takav Ramazan ne počinje promjenom okruženja, nego promjenom unutarnjeg ritma. On pokazuje da se duhovna obnova ne odgađa za „idealne uvjete“, nego se živi tamo gdje čovjek već stoji.

Priprema za Ramazan započinje tamo gdje uvijek i treba – u čovjeku samom. U namazu koji se vraća u redovitost, u Kur’anu koji se ne uči samo glasom nego i razumijevanjem, u tišini koja čisti misao i namjeru. Ona se potom širi na obitelj, kroz usklađivanje ritma, zajednički iftar, razgovor i prisutnost koja gradi mir u kući. Priprema obuhvaća i džemat i prostor: red u rasporedu, jasnoću obveza, spremnost na služenje i doček. Na granici ta priprema dobiva poseban oblik – ponašanje postaje ibadet, a svaka gesta, strpljenje i odnos prema drugome dio ramazanske mjere. Takva priprema ne traži dodatno vrijeme, nego bolju raspodjelu onoga što već imamo. Ona uči čovjeka da Ramazan ne živi samo u džamiji, nego i na putu, u redu čekanja, u poslu i susretu s drugima. Kada se svakodnevica dovede u red, ibadet prestaje biti napor i postaje oslonac. Tako se Ramazanu ne prilazi kao teretu, nego kao prilici da se život uskladi s onim što srce već zna da je ispravno.

Ramazan ne dolazi da preko noći ispravi ono što godinama odgađamo, nego da pojača smjer kojim već hodimo. On ne stvara novo srce, nego razotkriva i ojačava ono koje smo pripremili prije njegovog dolaska. Zato priprema ovih dana nosi stvarnu težinu – ona određuje hoće li Ramazan biti duboka obnova ili tek prolazna promjena ritma. Ono što sada posložimo u sebi, Ramazan će umnožiti i učiniti vidljivim. U tom smislu, ovih deset dana postaju tihi prag, a ne formalno odbrojavanje. Male odluke koje se sada donesu imaju veću snagu od velikih obećanja izrečenih u prvim noćima posta. Kada se smjer uspostavi prije Ramazana, ibadet u njemu dolazi prirodnije i ostavlja trajniji trag. Tada post ne ostaje zatvoren u vremenu sehura i iftara, nego se prelijeva u ponašanje, odnose i odgovornost. Ramazan tada ne prođe kroz čovjeka, nego se u njemu zadrži i nakon što njegovi dani isteknu.

Ramazan već kuca, tiho ali postojano, i ne pita jesmo li sve savršeno pripremili, nego jesmo li donijeli odluku da ga dočekamo svjesno. Deset dana nije puno, ali je dovoljno da se promijeni smjer, da se srce uspori i da se namjera učvrsti. Tko Ramazan dočeka spreman iznutra, lakše će ga nositi kroz post, ibadet i svakodnevicu. A ako se Ramazan može pripremati i živjeti ovdje, na granici, u Maljevcu – onda se može živjeti svugdje, gdje god srce odluči stati pred Allaha. Ramazan tada prestaje biti samo datum u kalendaru i postaje stanje budnosti koje traje. Na granici se jasno vidi da duhovnost ne traži idealne okolnosti, nego iskrenu odluku u stvarnim uvjetima. Maljevac tako postaje podsjetnik da se Ramazanu ne dolazi bježeći od života, nego mu se ide u susret usred njega. U tome je njegova snaga i poruka svima koji traže mjeru kako da ovaj mjesec ne prođe pored njih, nego kroz njih.

Ramazan u Maljevcu ne dolazi kao kalendarski događaj, nego kao stanje spremnosti u kojem se, usred granice, rada i pojačanog ritma, srce odlučuje usporiti, očistiti namjeru i živjeti ibadet kao mjeru ponašanja, a ne bijeg od stvarnosti.