ČEKANJA KOJA NAS MIJENJAJU
- život na granici i izgradnja koja traje

Svijet oko nas neprestano se kreće. Vijesti donose slike žurbe, previranja, ratova, ekonomskih potresa, migracija i neizvjesnosti. Čini se kao da je čovječanstvo u nekom trajnom galopu – svi negdje jure, svi nešto traže, a nitko se zapravo ne stiže zaustaviti. Kao da je vrijeme postalo valuta, a smirenost luksuz. No, unatoč toj globalnoj dinamici, postoji jedna stvar koja se svugdje ponavlja – bez obzira na kontinent, naciju ili vjeru: ljudi čekaju. Čekaju bolje dane, promjene, prilike, sigurnost, pravdu. Čekaju početak i čekaju kraj. Čekaju rješenja ili barem znak da nisu zaboravljeni. Postoje dani u svijetu kada vijesti putuju brže od čovjeka, kada se granice pomiču na mapama, ali i u ljudskim srcima. Dok se svijet ubrzava do neslućenih razmjera, neke zajednice žive ritam koji je stariji od svih modernih kriza: ritam čekanja. Čekanja odluka, čekanja prolaza, čekanja boljih vremena, čekanja da se otvore vrata koja vode preko linije koja dijeli dvije države, ali spaja ljude istog daha i iste nade. A onda postoji Maljevac – mjesto gdje se čekanje pretvara u oblik života. I dok drugi čekaju zbog svojih putovanja, mi u Maljevcu čekamo zbog svoje budućnosti. Čekamo završetak radova, čekamo sljedeću fazu, čekamo dan kada će se u novom Islamskom centru sabrati sve naše priče, molitve i trud. Jer ovdje, na granici bez granica, čekanje nije pasivnost. Ono je ispit, škola, oblik zrelosti, i tiha snaga koja nas svaki put iznova podsjeti zašto smo ustrajali toliko dugo. Čekanje nas uči da ono što dolazi izgrađujemo najprije u sebi, pa tek onda u kamenu, željezu i drvetu. A između svih tih globalnih lomova, mi u Maljevcu učimo jednu staru, jednostavnu istinu: da se čovjek ne mijenja samo kada krene, nego i kada zastane. Da u čekanju često sazrijeva ono što u žurbi nikada ne bi moglo narasti. A ipak, dok svijet ubrzava, mi u Maljevcu učimo jednu drugačiju lekciju – lekciju čekanja. Ponekad se čini da nas povijest obilazi, ali istina je da se ona najtiše piše upravo na ovakvim malim granicama. Čekanja koje nas ne zaustavlja, nego oblikuje. Čekanja koje ne slabi, nego uči strpljivosti, poniznosti i zahvalnosti za svaki mali korak naprijed. I baš zato, pred sam kraj svakog našeg čekanja, uvijek se dogodi isto: shvatimo da nas je to čekanje već promijenilo. Da smo postali otporniji, mirniji, spremniji za ono što dolazi. Da je naša zajednica, i onda kada stoji, zapravo u neprestanom pokretu.

I u tom čekanju, htjeli mi to ili ne, čovjek se mijenja. Čekanje je najtiši, a možda i najdublji učitelj našega vremena.

A onda, kad se sa svjetskih vijesti spustimo na naš mali dio svijeta, na našu granicu, Maljevac se pokaže kao savršeno ogledalo svega toga. Ovdje je čekanje način života. Kolone vozila kao rijeka koja nikad ne prestaje teći. Putnici koji gledaju prema prijelazu, djeca koja vire kroz prozor, žene i muškarci koji provjeravaju sat, kiša koja pada po staklima, sunce koje prži limene krovove automobila.
Ljudi čekaju svoj red. Granični policajci čekaju smjenu. Prodavači čekaju kupce. Putnici čekaju dom. I dok oni čekaju – mi čekamo nešto još veće.

Jer paralelno s tim kolonama, uz samu cestu, raste nešto što također živi u ritmu čekanja: Islamski centar u Maljevcu. Njegovi zidovi, skela, buka strojeva, lica radnika – sve to podsjeća da je i izgradnja jedan oblik dugog čekanja. Nema prečica. Nema preskakanja faza. Nema instant rješenja.
Sve se radi redom, ciglu po ciglu, euro po euro, dan po dan. I u toj upornosti, u tom polaganom napredovanju, vidimo odraz vlastitih duša – jer sve što je vrijedno, rađa se polako. A ipak, u toj tišini čekanja otkrivamo koliko smo zapravo snažni kada nismo svjesni vlastite snage. I što duže gradnja traje, to jasnije vidimo da se ne podiže samo zgrada, nego i ljudi jedni drugima. Ponekad tek u dugim, neizvjesnim trenucima shvatimo koliko je važno ne odustati od puta koji smo započeli. I dok dani prolaze u malim, gotovo neprimjetnim pomacima, raste ono što je najvažnije, naša ustrajnost.

Ali čekanje nikada nije samo fizičko. Prava borba se događa unutra.
Dok radovi stoje zbog kiše – učimo prihvaćanje.
Dok čekamo nove donacije – učimo zahvalnost i povjerenje.
Dok čekamo da nam se otvore vrata – učimo strpljenje.
Dok gledamo kako raste minaret koji još nije dovršen – učimo da ljepota života nije u gotovom, nego u procesu.

I baš tu, na toj granici između “još malo” i “tek smo počeli”, događa se ono najvažnije: mijenjamo se. Naše zajedništvo postaje snažnije, naše ambicije postaju jasnije, a naša vjera raste. Maljevac, koji je cijeli život bio mjesto čekanja putnika, postaje mjesto čekanja budućnosti. A čekanje više nije slabost – postaje znak upornosti. Jer upravo u trenucima kada mislimo da smo stali, zapravo učimo najvažnije lekcije o sebi i zajednici. I kada se čini da nas čekanje iscrpljuje, ono nas zapravo priprema da jasnije razumijemo svrhu svakog narednog koraka.

Shvatimo tada da čekanje nije prazno. Nije izgubljeno. Nije izgubljeno vrijeme. Čekanje nas uči da svaki napredak ima svoju cijenu. Čekanje nas podsjeća da velike stvari dolaze polako. Čekanje nas čuva od žurbe koja uništava smisao.

Kad vidimo kako se naš Islamski centar uzdiže iz dana u dan, onda znamo: svaki mjesec čekanja bio je gradivni materijal. Svaka donacija, svaka dova, svaka kap vode podijeljena putnicima, svaki vapaj radnika na skeli – sve je to ugrađeno u temelje. Na granici se čeka ulazak u drugu državu. U Maljevcu se čeka ulazak u drugo vrijeme – vrijeme zajedništva, nade i ponosa. A možda je najveći rasplet upravo to da shvatimo kako svako čekanje ima svoje vrijeme i svoj put. I da se, usprkos svemu, u tom sporom hodu događaju promjene koje ne vidimo odmah, ali nas tiho preobražavaju. Jer nitko ne izlazi iz dugog čekanja isti – uvijek se nešto u nama pomakne, sazri ili probudi. Jer ponekad upravo u trenucima kada sve uspori, jasno vidimo koliko smo zapravo napredovali. I shvatimo da se najveće promjene ne događaju u žurbi, nego u tišini čekanja koje nas oblikuje.

Čekanja koja živimo nisu nas usporila. Ona su nas izgradila. Možda najveće promjene u našem životu ne dolaze dok trčimo, nego dok stojimo. Ne kada se krećemo, nego dok nas Bog uči da zaustavimo korak, udahnemo i razumijemo.
Maljevac nas uči da je granica mjesto susreta, a čekanje mjesto odrastanja. Naš Islamski centar nas uči da se veličina ne mjeri brzinom, nego postojanošću. Zato, neka nas ovo čekanje ne umori, nego ojača. Jer ono što se dugo čeka, dugo i traje. A ono što se zida strpljenjem, postaje trajno svjetlo jedne zajednice.
I zato, dok čekamo, mi zapravo rastemo: u vjeri, u strpljenju i u zajedništvu koje nas drži uspravne. Granice nas ne dijele, nego podsjećaju da svako putovanje ima svoju cijenu, a svaka vrijedna stvar svoj ritam. Naš Islamski centar nije samo gradilište, on je ogledalo naše izdržljivosti, naše nade i naše tihe ustrajnosti.
Ako smo ovo mogli iznijeti zajedno, onda možemo i sve što još dolazi, jer snaga zajednice pobjeđuje svako čekanje. Maljevac će i dalje učiti svijet da se najveće promjene ne događaju kad se krećemo, nego kad ostanemo postojani u dobru – čak i dok čekamo.