– zajednica koja dolazi ljudima, a ne čeka da joj dođu, od kućnog praga do zajedničkog oslonca – ramazan kao susret i odgovornost
Uvod – zajednica koja ne čeka
Postoje džemati u koje ljudi dolaze kada im zatreba prostor. A postoje džemati koji ustanu i krenu – prema ljudima. Četiri volontera, tri dana na terenu, sedamnaest sela i zaseoka, 176 kuća raspoređenih kroz tri općine – Cetingrad, Vojnić i Topusko. Nije to bila simbolična gesta, nego konkretan hod: od kapije do kapije, od dvorišta do dvorišta, od praga do praga. Nema preskakanja. Nema iznimki. Nema zaboravljenih.
Na granici gdje se ljudi stalno kreću, gdje kolone ne miruju i gdje je ritam brz, jedna je poruka išla sporije – ali sigurnije: zajednica se ne gradi čekanjem da netko dođe, nego odlukom da se pokuca na svaka vrata. Što znači pokucati na svaka vrata? Znači preuzeti odgovornost da nitko ne ostane sam. Znači pokazati da džemat nije samo džamija, nego mreža odnosa. Znači hodati dok se ne obiđe i posljednja kuća. Zajednica se ne gradi okupljanjem u prostoru, nego obilaskom ljudi.
Humana i socijalna gesta pred Ramazan
Predramazanski obilazak nije bio tek raspored i organizacija, nego jasna poruka: nitko nije zaboravljen. U vremenu kada se ljudi često osjećaju udaljeno, zatvoreno u svoje brige i svakodnevne terete, pokucati na vrata znači reći – tu smo. Ljudi nisu sami. Ima netko tko misli na njih, tko ih se sjeti prije prvog sehura, tko ne čeka da dođu u džamiju, nego dolazi njima. Ta gesta nadilazi formalnost i prelazi u odgovornost: briga nije riječ, nego kretanje. U tom hodu od praga do praga, džemat pokazuje da socijalna osjetljivost nije dodatak vjerskom životu, nego njegova živa i konkretna dimenzija. Ramazan ne počinje ezanom – počinje susretom.
Vaktija na pragu – simbol reda i smjera
Na kućni prag stigla je i ramazanska vaktija – tiha, ali jasna mapa dana koji dolaze. Ona nije samo tablica vremena, nego podsjetnik da Ramazan ima svoj ritam, svoj red i svoju mjeru. Vrijeme namaza, sehura i iftara tako ulazi u dom, postaje dio obiteljskog rasporeda i zajedničkog disanja. Vaktija u ruci znači da se dan ne prepušta stihiji, nego se organizira oko onoga što je bitno. U njoj je disciplina, kontinuitet i smjer – da se zna kada stati, kada klanjati, kada zahvaliti. Tako vaktija na pragu postaje više od papira – postaje tihi kompas koji podsjeća obitelj kamo usmjeriti dan i srce. Zajednica koja zna vrijeme, zna i pravac.
Pismo – riječ koja povezuje
Uz vaktiju je stiglo i predramazansko pismo – kratko, ali sadržajno. U njemu stoji da je riječ o “skromnoj hediji… znaku pažnje i zahvalnosti”, ali i o poruci “da smo jedni uz druge – u dobru, u radu i u ibadetu”. To nisu fraze, nego podsjetnik na ono što drži zajednicu na okupu. “Ponosni smo na vas…” – rečenica koja nosi težinu zahvalnosti prema vakifima, prema svakom prilogu, svakoj dovi i svakom koraku uloženom u zajedničku džamiju. Posebno je istaknuta zahvala volonterima i članovima Džematskog odbora, čiji se rad često ne vidi, ali bez kojeg procesi ne bi mogli teći. To pismo nije administrativni dodatak, nego most – između imama, odbora i džematlija, između riječi i djela. Džemat se ne sastoji samo od zidova i programa, nego od odnosa koji se njeguju i potvrđuju. Zajednica koja piše – brine.
Kahva, šećer, čokolada – simbolika malih stvari
U vrećici su bili jednostavni darovi: kahva, šećer i čokolada. Naizgled svakodnevne stvari, ali s jasnom porukom. Kahva je susret i razgovor, toplina doma u kojem se ljudi okupljaju i dijele misli. Šećer je podsjetnik da odnosi trebaju biti slatki, a riječi blage. Čokolada je radost djece, osmijeh koji najlakše spoji generacije. Hedija nije vrijedna po cijeni, nego po namjeri. Ona govori da je netko mislio, planirao i došao. U vremenu velikih projekata i brojki, upravo te male stvari čuvaju ljudsku mjeru. U toj jednostavnosti darova skriva se poruka da zajednica živi od pažnje, a ne od veličine, i da se snaga odnosa gradi upravo kroz takve male, ali iskrene geste. Male stvari nose velike poruke.
Organizacija – disciplina na terenu
Sto sedamdeset i šest kuća. Sedamnaest sela i zaseoka. Tri dana na terenu. Četiri volontera koji su znali gdje idu, kome dolaze i što nose. To nije improvizacija niti trenutni zanos – to je plan, raspored i odgovornost. Svaka kuća je imala svoje mjesto u tom hodu, svako selo svoj red. Iza tog obilaska stoji ista ona organizacijska kultura koja vodi i veće procese. Sustav koji zna kako se planira, dijeli i realizira – bez preskakanja i bez odgađanja. Projekt Islamskog centra u Maljevcu nije izdvojena epizoda, nego prirodni nastavak iste discipline i iste svijesti o odgovornosti. Kada zajednica zna organizirati obilazak svakog praga, onda zna i graditi velike projekte bez lutanja i bez zastoja.
Lica i reakcije
Na pragu su se smjenjivali osmijesi, iznenađenje i iskrena radost. Stariji su uzimali vaktiju kao nešto što se čeka i čuva, kao podsjetnik da se red i vrijeme ne prekidaju ni u najudaljenijoj kući. Djeca su se najbrže obradovala čokoladi, ali i samom dolasku, jer dolazak znači da su viđeni. U tim kratkim susretima osjećalo se ono najvažnije – da nitko nije zaboravljen. Da zajednica ne postoji samo nedjeljom ili petkom, nego svakoga dana kada je potrebno pokucati. Zajednica se ne mjeri veličinom džamije, nego toplinom susreta. Upravo u tim trenucima, između praga i stiska ruke, vidi se prava mjera zajedništva koje se ne deklarira, nego živi.
Šira poruka – na granici bez granica
Granica može dijeliti države, ali ne dijeli ljude koji znaju da pripadaju jedni drugima. U prostoru koji je naviknut na prolazak i kretanje, Maljevac pokazuje da se zajednica ne gradi čekanjem u središtu, nego hodanjem prema rubu – prema svakoj kući, svakom dvorištu, svakom pragu. Ovdje odgovornost nije u lijepo izgovorenim riječima, nego u pokucanim vratima. U koracima koji se ponavljaju, u rukama koje nose vaktiju i hediju, u susretima koji brišu osjećaj udaljenosti. Na granici bez granica, zajednica se potvrđuje djelom. Na toj granici, koja razdvaja zemlje, ali spaja ljude, Maljevac potvrđuje da se prava pripadnost mjeri djelom, a ne geografijom.
Završna misao
Zajednica se ne gradi velikim govorima, nego tihim koracima koji vode od kuće do kuće. Ne nastaje odjednom, nego strpljivo – susret po susret, pogled po pogled, povjerenje po povjerenje. Dom po dom, selo po selo – tako se gradi oslonac, tako se gradi sigurnost da nitko nije sam, tako se gradi Maljevac. Jer ondje gdje se pokuca prije nego što se pozove, i dođe prije nego što se zatraži, nastaje povjerenje koje traje. A zajednica koja zna hodati jedni prema drugima, zna i zajedno nositi vrijeme koje dolazi.
Zajednica se gradi onda kada ne čeka da joj ljudi dođu, nego sama krene – dom po dom, noseći vaktiju, riječ i pažnju, potvrđujući da nitko nije zaboravljen i da je odgovornost jača od svake granice.
